U svojim navijačkim počecima, tamo koncem osamdesetih sam kao tinejdžer osjećao nelagodu kad bih vidio milicajca. Naime, ovlasti su im bile vrlo fleksibilne, a ja sam ipak uspio srećom, zbog mladosti i prvenstveno brzih nogu izbjeći podrum splitskih stanica milicije u kojima su uhvaćeni navijači dobivali porcije batina kao nešto najnormalnije na svijetu.
Dolaskom višestranačja i osnivanjem hrvatske države, situacija se kratko vrijeme doista promijenila, nelagoda je nešto splasnula, iako se tretman navijača samo malo ublažio.
A onda je, već u prvim godinama nakon rata situacija opet polako počela dobivati neželjene konture.
I evo, u samom smiraju svojeg petog desetljeća života, kao navijač i kao novinar opet osjećam nelagodu u susretu s hrvatskim policajcima kad idem na utakmicu.
U petak se dogodilo što se dogodilo, a riječ je o slučaju koji nije usamljen, samo što je ovaj put dio prekoračenja ovlasti snimljen i objavljen, a splitski novinari su odradili posao koji bi inače trebale obavljati institucije civilnog društva koje bi u demokratskom društvu, poželjno je, kontrolirale rad represivnog sustava.
Naime, zadnjih dvadesetak godina bavljenja ovom tematikom svjedočio sam sličnim događajima na desetke puta.
Jučer je na Poljudu odigrana vjerojatno najjednostavnija utakmica na tom mjestu ove godine, protiv suparnika čiji navijači ničim ne izazivaju da utakmica bude rizična, s brojem gledatelja koji je za Poljud smiješno mali, u radni dan, po sunčanom vremenu u poslijepodnevnim satima.
I nakon tog događaja u petak, koji je izazvao vrlo jake osjećaje kod javnosti, a posebno kod aktivnih navijača, očekivalo se da splitska policija smanji tenzije i sprovede u djelo riječi svojeg načelnika, Slobodana Marendića, čiji narativ od nedjelje naovamo zapravo treba pohvaliti.
Jučer je, suprotno tim riječima, Poljud bio osiguran otprilike kao da na njega dolazi Nancy Pelosi, ili neka krvoločna gostujuća navijačka skupina.
Napravljena su dva kordona na prilazu poljudskom sjeveru, a interventni policajci su izdvajali potencijalno sumnjive tipove i pretresali ih prije ulaza na stadion. Nakon toga su svi navijači pretresani od redara na samom ulazu, a onda opet od drugih policajaca na stepenicama poviše samog ulaza.
Ovdje se treba pozabaviti meritumom stvari, naime pretres se radi zbog sprječavanja unošenja nedozvoljenih predmeta na stadion.
Na stranu besmislenost oduzimanja upaljača, labela ili sličnih predmeta koje doista nema smisla oduzimati, koncentrirajmo se na sprječavanje unošenja pirotehnike, taj sveti gral svih onih koji se upinju dokazati kako su navijači divljaci a baklje najveći problem društva.
Stvar je u tome da je jučer na stotine policajaca i zaštitara bilo angažirano u sprječavanju unošenja pirotehnike. Jučer i na svakoj utakmici unazad već desecima godina. Koliko su u tome uspjeli možemo vidjeti na naslovnoj fotografiji ovog članka.
Jedine utakmice na kojima nije bilo baklji su one na kojima su navijači sami odlučili ne paliti ih.
Dakle, možemo zaključiti jednu od dvije stvari.
Ili je policija krajnje nesposobna, jer toliko vremena, sredstava i ljudstva potrošiti na prevenciju nečega, a doslovno nikad u tome ne uspjeti je samo po sebi definicija neuspjeha i nesposobnosti.
Čak ovdje neću ulaziti u smislenost trošenja toliko resursa na nešto što je na koncu – običan prekršaj, jer zamislimo da se toliko resursa troši na recimo prometne prekršaje, koji su uzgred budi rečeno u svojoj biti puno veća opasnost za sigurnost i živote građana?
Drugi zaključak, kojemu sam puno skloniji jest da policija zapravo sve te mjere provodi iz sasvim drugačijeg razloga – da što više inkomodira navijače i zapravo obeshrabri one kojima to previše ide na živce da bi trpjeli tako nešto za običan odlazak na utakmicu.
Postoji jako puno sposobnih, razumnih i dobrohotnih policijskih djelatnika. Jučer sam imao bliski susret s jednim od njih dok sam snimao video tog pretresa prije utakmice. Nakon što sam završio snimanje, prišao mi je, zatražio od mene osobnu iskaznicu, ja sam mu je pružio i nakon kratkog razgovora i uvida u istu smo se ugodno pozdravili.
Doduše i to je bilo nepotrebno, jer oko vrata mi je visjela službena novinarska akreditacija s fotografijom, ali da se razumijemo, pravo svakog policijskog djelatnika je legitimirati bilo kojeg građanina.
Ipak, taman dok smo se interventni policajac i ja rastajali nakon tog kratkog i nimalo neugodnog druženja, pojavio se drugi, za kojeg sam samo po stavu mogao zaključiti da je nadređen ovom prvom.
Grubo me zatražio da se identificiram, pa od podređenog zatražio da mi još jednom snimi osobnu iskaznicu i moje lice, iako mu je ovaj rekao da je to već učinio.
I tu se meni javila ona neugoda s početka teksta. Hrpa nepotrebnih pitanja, grubog tona i zapravo potpuno besmislenog gubljenja vremena, bez obzira što sam ga upozorio da me ustvari ometa u obavljanju mojeg posla.
Kako imam previše godina i dovoljno iskustva, nakon otprilike ukupno sedam ili osam minuta uspio sam se riješiti svega toga, a onda sam zapravo shvatio da sam svjedočio najvećem problemu naše policije i našeg sustava općenito.
Naime, postoji hrpa ljudi koji bi samo radili svoj posao, kojeg znaju i kojeg žele raditi razumno i s mjerom, odraditi ono za što su plaćeni, a policijski posao je u svojoj biti jedan od najplemenitijih i najvažnijih u društvu i zapravo bi trebao izgledati tako da svaki građanin pri susretu s tim ljudima osjeti baš sigurnost i povjerenje.
Međutim, negdje odozgo dolaze smjernice koje to iz nama neznanih razloga – sprječavaju.
Pa umjesto da ja u miru snimim najobičniji novinarski uradak, koji će mi poslužiti kao ilustracija za sutrašnji članak, u stvarnosti izgubim previše vremena na utvrđivanje identiteta, a nakon toga umjesto da u miru odem na svoje mjesto, ja odlučim pričekati svojeg sina, zabrinut kako će on proći tu kontrolu, jer ima osamnaest godina, visok je i kratko ošišan, a pošto je sin svojeg oca, znao sam da će (i) on biti obučen u majicu na kojoj piše “sloboda navijačima“.
Javna je tajna da je splitska policija vjerojatno najbolja u državi što se postupanja prema navijačima u državi, ali nekome to, po svemu sudeći smeta i očito su splitski policajci pod nekakvim pritiskom odozgo.
Netko očito zaboravlja da policajci nisu tu da budu isključivo čuvari sustava, posebno ne ovog koji je po svim javno dostupnim pokazateljima visoko korumpiran, nego da budu servis građana.
I policajci bi trebali koristiti razum kao jedno od najvažnijih sredstava postupanja, a uz to bi trebali imati osjećaj za situaciju i ne koristiti svoje ovlasti na način da ikome nevinom u ovoj zemlji izazivaju nelagodu.
Vrijeme je da do izražaja u našem društvu dođu školovani i razumni, koji će znati zakon provoditi s mjerom i na korist onima koji to zaslužuju.
Ali vrijeme je i da svizac zamota čokoladu, sve mi se čini.