Da razjasnimo u startu, nakon otkrića o porukama Gabriele Žalac i Josipe Rimac u normalnoj demokratskoj državi, kakve su recimo nordijske ili Beneluksa, danas bi se ozbiljno uzimalo u obzir da bi Vlada trebala pasti, a premijer dati neka ozbiljna objašnjenja policijskim i tužiteljskim istražiteljima.
No, kako nismo normalna država, kod nas će se zaustaviti na objašnjenima viteza Svetog groba Željka Reinera kako AP iz tih poruka može biti bilo tko, kao i ministra pravosuđa Ivana Malenice kako zapravo nije ni bitno tko je taj AP. A dosta je izvjesno da je AP nitko drugi doli premijer Andrej Plenković. Ne treba biti licencirani istražitelj da se to shvati iz konteksta poruka.
Kontekst kreće od kaznenog postupka koje europsko tužiteljstvo vodi protiv Gabriele Žalac i Josipe Rimac, koje se terete da su sredile natječaj za softver koji je preplaćen deset milijuna kuna. Kroz 2017. i 2018. godinu one su to dogovarale, a u tom su razdoblju komunicirale i porukama mobitelom, koje su došle u posjed tužiteljstva. Žalac u jednoj poruci tako navodi kako će na natječaju za softver morati sve biti po njenome. “Sutra ćemo se dogovoriti s AP, i složimo mi kontru”, odgovara joj Rimac. I dok se tu može natezano vrdati tko bi bio taj AP s kojim će se dogovoriti, sljedeći niz poruka još je indikativniji. Naime, nakon sastanka s tadašnjim ministrom uprave Lovrom Kuščevićem Rimac šalje poruku Žalac “Pitao me AP kako me je Lovre dočeka ja kažem sve ok to nije tvoja briga”. Žalac joj odgovara kako bi “im jebala sve od reda”, aludirajući na one koji otežavaju postupak za njihov softver. “Ne bi AP sad pustio rošade”, kaže Rimac, a Žalac odgovara “Pustio bi on pustio”.
Unatoč riječima viteza Svetog groba Reinera, samo je jedan AP u državi koji je bio nadređen Lovri Kuščeviću i koji je mogao pustiti ministarske rošade. I ovaj niz poruka svakako je onaj koji najviše potvrđuje indicije da je premijer taj sporni AP. Koliki je njegov upliv u ovaj slučaj bio teško je dokučiti iz samih poruka i to je nešto što su istražitelji trebali obraditi. No, podsjetimo se, DORH je zaključio kako nema nikakvih problema s ovim slučajem te ga je kao neosnovanog bacio duboko u ladicu. Potom su nakon osnivanja ureda Europskog tužitelja u Hrvatskoj bili zaboravljivi i nisu predali ovaj slučaj njima. Da novinar Telegrama Andrej Dimitrijević već prije nije izvjestio Bruxelles o ovom i da softver nije sufinanciran iz europskih fondova, nikad ne bi bio procesuiran u Hrvatskoj.
Nažalost, raspored političkih snaga te moć javnosti u Hrvatskoj su takvi da na kraju od ovoga zapravo neće biti ništa. Ne pomaže pri tome ni stav mainstream medija, koji ove poruke pokušava prikazati kao laprdanje dvije raskalašene političarke upitne iskrenosti. Što ne može čuditi, većinu velikih medija politika drži u škripcu ekonomski, jer se velika količina oglasnog prostora odnosi na državno kontrolirane institucije i poduzeća. Čak je tu upitno koliko se radi o direktnom utjecaju, a koliko o uredničkoj autocenzuri. Treba tu podsjetiti na slučaj danas blagoupokojenog Vjesnika. Bile su 2000-te kad su iz Vlade decentno upozorili pojedine urednike tamo da kalaju sa hvalospjevima Vladi i premijeru, da malo pretjeruju s time, što stvara kontraefekt.
U takvim relacijama u državi, zapravo će riječi ministra Malenice biti točne. Zapravo je nebitno tko je AP. Bar dok je na vlasti trenutačna politička struktura.
