Pročitao sam danas kuknjavu o stanju hrvatskog nogometa, potaknutu porazom Rijeke od nekadašnjeg Hajdukovog krvnika, kojeg je nakon tog prolaska splitskog kluba zadesila i poznata kletva Hajduka pa su više vremena proveli u drugoj nego u prvoj irskoj ligi. Ponukalo me to za napisati ovaj tekst, jer u ovom navedenom zapravo uz kuknjavu niti su dijagnosticirani razlozi trenutačnog stanja (jer domaći nogomet u europskim okvirima zbilja jeste u padajućoj situaciji), niti su dani ikakvi prijedlozi što i kako treba promijeniti.
Kako ovdje već imamo navadu raditi po točkama priče, tako ćemo i sad. Pa, da krenemo.
Prva je stvar da se domaći nogomet mora suočiti s realnošću, koja govori da se europski nogomet ujednačio. Sve je manje nogometnih saveznih entiteta čiji će klubovi biti kanta za napucavanje. Do ove sezone bih rekao da to vrijedi za ekipe iz San Marina, Gibraltara i Andore. Poučak Zrinjskog govori da je Andora ispala iz te kalkulacije, a i Hajdukov trenutačni europrotivnik se ozbiljno mučio protiv kluba koji je prosječan u toj ligi. Farski otoci, koji su nekad bili gotovo pa plastični primjer smješnih klubova već sezonama nisu mačji kašalj, dapače, iako su na Poljudu igrali recentno i Galatasaray i Villarreal, nitko Hajduka nije presingom stisnuo kao Farani. Nije to bilo slučajno ili eksploatacija slabosti splitskog kluba, da jeste iskoristio bi to i Villarreal, vjerujte mi, jednostavno ljudi igraju tako i rade to odlično u zadanim uvjetima. Ukratko, sve je manje neozbiljnih klubova, pitajte Riječane ako ne vjerujete meni. Hrvatski predstavnici moraju postati svjesni da izvlačenje predstavnika Luksemburga ili Latvije u kvalifikacijama ne znači siguran prolazak. Sve drugo bio bi nedostatak realnosti, koji je dopušten navijačima (iako je i za njih to upitno obzirom na sve veću dostupnost duboko analitičnih podataka), ali nikako ne klubovima.
Druga je stvar da su financijski gabariti hrvatskih klubova takvi da novac ne može dovesti do sitaucije da se možeš nazvati srednjim europskim razredom. Hajduk će zbog ušteda na plaći dosta lako pustiti Filipa Uremovića, koji mu je stup obrane, a radilo se o rangu plaće 900 tisuća eura. Pri tome, Hajduk je platežno uvjerljivo drugi klub Hrvatske, već Rijeka odvaja manje za plaće. Prema dostupnim informacijama, Hajduk ima trojicu igrača na rangu 600 tisuća eura ili više, jedini uz Dinama koji uopće ima takva primanja. Istovremeno, Sparta, Šerif i klubovi takvog ranga će prvotimce plaćati i iznad tog iznosa. S jedne strane se navijački očekuje lagan prolaz protiv Zire, Dinamo Cityja ili Shelbourna, jer su manje plaćeni, ali istovremeno se ne želi prihvatiti da si autsajder protiv sad tamo nekog Šerifa. Nerealnost je navijački habitus, ali on je realan za vrijeme utakmice, ne i onda kad hladan možeš nešto zaključivati. Neka vas ne zavara Bobanov manevar s navodnim ograničavanjem plaća igrača na maksimalno na 750 tisuća po sezoni. I njemu je jasno da to ne pije vodu, to je tu da zadovlji navijačke mase i protjera starosjedioce. U Dinamu trenutačno igraju ljudi koji su do dolaska imali i po dva milijuna eura plaće. Nije naivan nego glup onaj koji smatra da su zbog kave na Cvijetnom došli za tri puta manju plaću. Na vrhuncu ere Alexa Fergusona United nije bio u top pet engleskih klubova po potrošnji na osnovne plaće, a bili su uvijek u top dva kluba po primanjima igrača. I to nije bilo uvjetovano uspjehom, nego se uvijek mogao dati veliki bonus na potpis ili na deset nastupa u sezoni. Dinamo je trenutačno jedini u Hrvatskoj koji može parirati nekom nižem srednjem razredu u Europi, a i njima to postaje upitno ukoliko i dogodine ne budu igrali Ligu prvaka.
Treća je stvar da je domaći nogomet trenutačno u fazi da kusa izmet nastao desetogodišnjom hegemonijom Zdravka Mamića kad je razvoj mladih nogometaša u pitanju. Iz sezone u sezonu Dinamo je kupio najbolje talente s 14-15 godina, nerijetko uz obećanje da ukoliko ne dođu kod njih mogu očekivati zatvorena vrata svih mladih reprezentacija. Na tu batinu išla je i mrkva u obliku jako dobrog ugovora za nekog tko nije niti blizu seniorskog nogometa, druga je stvar bila što se obično trebao potpisati i kakav građanski ugovor o zastupanju. Donekle, ali samo donekle, tome se Hajduk mogao odupirati, iako je i on izgubio recimo Baturinu i Mora (samo budala može misliti da su eto oni završili u Zagrebu jer u Splitu nisu mogli dobiti niti kopačke, uostalom pozivam Dinamo da javno objavi koliko je Baturini i njegovim agentima isplaćeno ukupno što kroz razdoblje dok su bili u Dinamu, što kao proviziju kod transfera). U krajnjoj liniji, uvijek se može podsjetiti na hodogram propasti nogometne karijere Marka Brkljače, jednog od posljednjih slučaja takve politike (da, i nakon Mamićeve selidbe u BiH nastavila se bila takva praksa). To devastacijsko poslovanje dovelo je do toga da trenutačno u ligi Hajduk ima jednog potencijalnog internacionalnog talenta (Skoku, koliko god ga klub loše odrađivao u prošlosti), te uz to Osijek ima Matkovića za kojeg se mora vidjeti što će biti nakon teže ozljede. „Stojković“ vikat će neki navijači Dinama, ali Luka Stojković koliko god bio sjajan nogometaš (što god Boban mislio o tome), ove godine puni 22 godine života. To znači da je u europskim okvirima prešao razinu talenta, što se starosti tiče. Trebat će neko vrijeme da se klubovi oporave od ovog mračnog razdoblja koje je Dinamo napravio, često imajući i preko 30 lokalnih talenata u istoj generaciji.
Četvrto i trenutačno ključno te za budućnost najbitnije riješiti: hrvatski prvoligaši u prosjeku igraju dekadentno i zastarjelo. Na našu Žalost, Hajduk je u prošloj sezoni bio plastični primjer te dekadencije. Spori reaktivni nogomet, usporen koliko god to protivnik dopusti da se uspori. A u Hrvatskoj protivnici dopuštaju usporavanje, Dinamo prvi, koji je želio imati komotnu situaciju da im Mišić staloženo gradi napad. U Europi se već godinama igra brže, i kad kažem Europa, ne mislim na Engleze koji tako već desetljećima igraju. U švicarskoj ligi ne možete proći sa sporim dekadentnim nogometom, da sad neke Portugale ili Belgije ne spominjem. Da, postoje reaktivne ekipe koje će na kontinentalnoj razini raditi rezultat, ali oni su izuzetak, od sto takvih će jedna napraviti rezultat. A čak i oni zapravo igraju u višem ritmu od prosječnog HNL sastava. Koji će i u kontri, tranziciji reklo bi se moderno, paziti na osigurače u obrani. Raditi poslovnu i sportsku strategiju na osnovu izuzetak je u najmanju ruku glupost. U ovom trenutku u Hrvatskoj Hajduk, Dinamo, Istra te donekle Varaždin pokušavaju graditi igru na modernim navadama. Za Belupo još moramo vidjeti, nakon tranzicije s Kovačevića kao trenera (iako i on ima rupe u filozofiji, previše je to ispucavanja golmana kad se gledaju moderne težnje). Dom u ovom nabrajanju ne bude osam kubova s progresivnom igrom, a dva reaktivna koja ćeš istrpiti, HNL će biti dekadentan.
Ovdje se treba podsjetiti Njemačke tamo u devedesetima, kad su shvatili da im nogomet ide u krivom smjeru, iako su u par godina imali dva prvaka Europe (zanimljivo kako nisu kompletan nogomet gledali kroz ne jedan, nego niti dva kluba). Džentlemenskim dogovorom su odlučili da se igra napadački, savez je potpomogao odlukom da u tadašnji Kup UEFA ide jedan sastav neovisno o plasmanu nego po glasovima svih sudionika lige je to mjesto bilo osigurano za najatraktivniji klub. Tako je Freiburg završio tamo iako je bio u sredini ljestvice. Poteškoća kod nas je da bi takav dogovor sam po sebi bio teško ostvariv, a druga je stvar da bi to ekstra mjesto dobio onaj klub koji bi najbolje „ušao“ u funkcionere drugih klubova.
Peto i za sada finalno za ovu priču, u Hrvatskoj se jako loše radi s mladima, što je dijelom i zbog objektivnih razloga, ali ima tu i velike krivice klubova. Upitno je koliko i Hajduk i Dinamo troše baš svaki dio javno dobivenih sredstava na mlađe uzraste, jasno, formalno je to tako, ali uvijek se nađe krivina da se dio sredstava preusmjeri za prvu ekipu. A ta dva kluba su vjerojatno najefikasnija u upotrebi tih sredstava baš za mlade igrače. Osijek se još jedini ozbiljno trudi sa školom nogometa, čak ne bih rekao sustavno nego više inercijski, svi drugi su tanki. Rijeka je poseban primjer, njima omladinska škola služi valjda da zadovolje pravila, duže vrijeme žive od Dinamovih otpadaka i moneyballa u kupoprodaji.
Objektivni razlozi su da se u terene ne ulaže, ne postoji u prvoj ligi previše klubova koji istovremeno u treningu mogu imati sve tri glavne omladinske kategorije. Pomalo apsurdno, Rijeka sa svojom lošom školom je jedna od njih, što govori o dubokom sistemskom problemu. Rješenje je tu zapravo jednostavno, par godina bi lokalne uprave trebale sredstva za nogomet striktno ubacivati u razvoj terena. Tu dolazimo do novog problema, koji je u onim grassroots problemima najveći, i za koji niti jedan ozbiljni prvoligaš nije odgovoran. U manjim nižerazrednim sredinama lokalni klubovi služe uglavnom kao bankote političarima za svoje igre. Na koncu, kad bi se sve stavilo na papir, to je onaj temeljni razlog zašto smo tu gdje jesmo. Koliko god apsurdno zvučalo, Rijeka se muči sa Shelbournom jer u Donjim Nikojevcima načelnik daje pare kako bi klub novac trošio na njegov privatni kombi za putovanja na gostovanja.
