Da ne okolišamo, idemo odmah na zanimljivosti sa susreta koji se na kraju pretvorio u laganu dramicu, a nije trebao.
Pod broj jedan, Marko Livaja. Čovjek je jednostavno van sustava ove lige, faktor iks. S jednim treningom i injekcijom protiv bolova odigrati onakvih sat vremena jednostavno je znak da je njegov limit bio i veći nego ga je ostvario. No, tek sad je jaka glava, da mu je to bilo prije deset godina, mislim da ne bi igrao u Hajduku trenutno i da bi Perišić bio realniji prvotimac. I ne znam što više istaknuti, gol ili jednu od dvije asistencije. Ma, zapravo suvišno pisati, ovo možemo kopipejstati i ostaviti za sve ostale preglede.
Broj dva je drama od 60. minute. Objektivno je Hajduk bio bolji za jedno tri gola razlike, ali problem je što su pojedini prvotimci u 60. minuti u svojoj glavi završili susret. Jedna bomba Dolčeka i nastupi voda u ušima, onda Livajin izlazak, što sigurno isto djeluje psihički loše i evo ti dramice u zadnjih pet minuta. Za pretpostaviti je da to nije bila Lekina ideja, zna se i da se svako instiktivno povuče kad ima čistu prednost, no problem je ovaj put, čini se, bio u glavama igrača, nekih. O ovakvim stvarima se mora pričati, ali trener ima još jednu mogućnost o kojoj ćemo poslije.
Pod tri, Pukstas, još junior koji ima toliko samopuzdanje, radijus kretanja i fizičku moć da je to zapravo zapanjujuće. Ne možeš vjerovati da je na tim razinama u ovim godinama. Još kad bi suci u ovoj ligi bili normalni i ne sudili gluposti, njegov način igre još bi više dolazio do izražaja. Ono što je najnevjerojatnije je njegov skok. Sjedio sam s Dvanaestim prošli vikend nakon utakmice s Belupom i objašnjavao kako me podsjeća na Enesa Novinića, igrača Varteksa nekad, koji isto nije bio visok, ali je imao moćan skok. S tom razlikom da Pukstas to pokazuje s 18 godina. I sad malo čaranja – nije nemoguće da on na kraju bude najskuplji Hajdukov transfer kad bude odlazio.
Pod četiri ono s trenerom što smo spominjali, kako spriječiti taj pad pri kraju dvoboja. Pa, izmjenama, pet izmjena omogućuje kompetnu promjenu ritma, formacija, čega god. A Leko do sada pokazuje kako nije sklon mijenjanju. Onda mi je jedna stvar pala na pamet, on je svoje najveće trenerske uspjehe postigao prije korone, dok je bilo pravilo tri izmjene. Zapravo se i on mora priviknuti na tu mogućnost, koja taktički dosta znači. I nema puno vremena, mnogi treneri baš s dobrim promjenama mijenjaju ritam utakmica.
I kao peto su suci. Nije čak Pajač nešto loše sudio, dapače, ne može mu se naći neka ozbiljna pa čak ni poluozbiljna greška, ali moram se uhvatiti jedne usporedbe. Naime, zjenice sokolove ustvrdile su kako je gol Istre protiv Slavena u sudačkom produžetku pravilno poništen, jer je igrač u ofsajdu kao smetao golmanu. U tom slučaju je i drugi gol Šibenika ofsajd, no o tome zjenice nisu pričale. Osobno mislim da niti jedno ni drugo nema veze s ofsajdom i da je budalaština to svirati, ali ta dvostruka mjerila “stručnjaka” ipak previše bodu oči.
