Pad drona na Zagreb u ožujku ove godine ponovno je dospio u medijski fokus nakon incidenta s raketama u Poljskoj. I domaća politika nastavila je pričati ludosti oko toga. Podsjetimo, unatoč svim stručnjacima i zdravoj logici službeni stav hrvatskih institucija i dalje je da se radilo o dronu s eksplozivom. Kako bi valjda herojstvo trenutno vladajućih bilo još i izraženije.
Fokus je sada primarno na različitoj reakciji NATO-a onda i sada. Treba jednu stvar istaknuti. Poljaci su se postavili mnogo urednije od naših političara. Niti jedan predstavnik vlasti u Poljskoj nije se naslikavao na mjestu događaja, pustili su stručnjake da obave svoj posao, a oni su iza zatvorenih vrata raspravili o situaciji. Hrvatski predstavnici vlasti imali su u potpunosti drugačije ponašanje i od svega su bili stvorili kakav big brother za javnost.
Na svu nelogičnost nadovezala se izjava Marija Banožića kako DORH još uvijek istražuje odakle je dron stigao do Zagreba. Što je Državno odvjetništvo odmah negiralo, dodajući kako smatraju da je na drugim službama da ustanove taj podatak. Što u prijevodu na svakodnevni jezik znači da zapravo nikad službeno neće biti niti objavljeno što i kako je bilo s tim dronom od šest tona koji je za pedeset metara promašio najveći studentski dom u državi.
No, kad već politika neće, Trafika će iznijeti što zna o ovom padu, koliko god to ne bila najfriškija vijest. Dakle, oko 23 sata 10. ožujka ove godine u neposrednoj blizini studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu, popularne “Save“, pao je veliki tada neidentificirani objekt. Niti sat vremena nakon događaja, dok su još hrvatske vlasti tapkale u mraku, jedan od OSINT izvora na osnovu fotografija ostataka letjelice iznio je tezu da se radi o starom sovjetskom dronu Tu-141, pretpostavka koja će se pokazati točnom.
Naknadno će hrvatske vlasti ustvrditi kako se u letjelici nalazila bomba OFAB 100-120, koja je kao eksplodirala. Što će većina neovisnih stručnjaka negirati, detonacija preko 40 kilograma eksploziva, koliko ta bomba nosi, ostavila bi mnogo veći i “čađaviji” krater, a stakla na objektima unutar radijusa 100 metara bi popucala. Ustanovljeno je i kako je dron letio tri minute nad rumunjskim teritorijem, 40 minuta iznad Mađarske te je sedam minuta prije pada prolazila i kroz hrvatski zračni prostor.
Ono što je Trafika doznala od tada je podatak da je letjelica čitavo vrijeme bila praćena na radaru. Rumunji su je zahvatili svojim radarima još dok je bila iznad Ukrajine, a kako je stvarno kratko vrijeme bila iznad njihovog teritorija, nisu niti stigli reagirati. No, naši podaci govore kako su izvjestili Združeno zapovjedništvo Torrejon u Španjolskoj, zaduženo za zračni nadzor južnog krila NATO-a u Europi. Dakle, NATO je znao odmah što se događa, čak i da nisu primjetili na radarima, a primjetili su, radarska slika iz Rumunjske se u stvarnom vremenu projicira i u Španjolskoj.
I nakon toga nastupa 40 najproblematičnijih minuta, let drona Tu-141 iznad Mađarske. Najproblematičnijih jer za razliku od Hrvatske, Mađarska je imala sredstva i mogućnosti identificirati i srušiti letjelicu. Mađarski Gripeni djeluju i po noći, dok je Hrvatska isključila MiG-ove 21 iz noćnih operacija. A čak i da smo posjedovali protuzračnu obranu iznad Zagreba, pravila nalažu da se raketa ne može ispaliti dok nije došlo do nepobitne identifikacije cilja. Potpuno realna situacija je bila da neki tajkun bježi iz Rusije i da mu je zakazala komunikacija na avionu. Stoga se protuzračne rakete ne ispaljuju na slijepo.
Zašto Mađarska nije reagirala do danas nije jasno. I to je vjerojatno uzrok svekolikog mućenja vode u ovom slučaju, radi se o vrućem političkom krumpiru. Jer da se iznesu sve činjenice javno, Mađari bi trebali objasniti što su radili. Odnosno zašto nisu radili. Ono što Trafika doznaje je podataka da su i Mađari imali ovaj objekt na radarskoj slici. Njihovo nereagiranje tim je čudnije kad se zna da je dron prošao zapravo jako blizu mađarske nuklearne elektrane, ali i Kecskemeta, njihove glavne zračne baze ratnog zrakoplovstva. Gdje su im Gripeni i smješteni. Politička reperkusija mađarskog nedjelovanja je velika, pogotovo u svjetlu svih njihovih odluka oko ukrajinskog rata, pa se samo može pretpostaviti kako je sve stavljeno pod tepih kako se ne bi sada dovodilo u pitanje je li Mađarsku zapravo potrebno izbaciti iz NATO-a. To je nešto što je vjerojatno ostavljeno za vrijeme kad se smiri rat u Ukrajini, na ovaj ili onaj način. Kolateral takve odluke je šutnja oko pada drona u Zagrebu.
Za kraj onih hrvatskih sedam minuta… Naši protuzračni radari su imali objekt na svojim zaslonima, nije im teško zamjetiti nešto od šest tona. No, činjenica je jednostavna – Hrvatska u ovom trenutku nema ništa što može po noći identificirati i po potrebi srušiti opasni leteći objekt. Tu dolazimo do velikog raskola u javnom pogovoru. Poput papagaja će mnogi ponavljati kako se troše novci na zrakoplovstvo koji su se mogli iskoristiti za vrtiće, zdravstvo ili bilo što treće u fokusu. Jasno, svi će onda u ovakvim situacijama pitati gdje je dođavola bilo zrakoplovstvo. Bilo je u desetljećima ruiniranja na uštrb mnogih drugih stvari, ne samo vrtića i bolnica, nego i korupcije i kupovanja socijalnog mira.
Tu dolazimo do finalnog zaključka, ovako nešto može se ponoviti. (Ne)reakcija Mađarske govori da se moramo sami na sebe osloniti, jer NATO avioni iz Aviana niti ne mogu doći u pomoć u tako kratkim vremenima koliko letjelicama treba da prelete Mađarrsku i Hrvatsku. I već samo zbog mogućnosti isključivanja ovakvih događaja moderna borbena eskadrila jednostavno je nužnost. Ruska agresija na Ukrajinu prekinula je Pax Americanu, doba kad je u Europi vladao mir pod kišobranom NATO-a, promijenile su se početne postavke, kakav europski rat više nije tako nevjerojatan kao u siječnju ove godine. I koliko god NATO kišobran i dalje bio poprilično efikasan (recimo, nepobitno je da Srbiji neće pasti na pamet napasti Hrvatsku zbog njega), postoji potreba i da se više pouzda u vlastito kljuse.
Za kraj, odakle je dron u kilometar točno došao za sada još nije sto posto sigurno. Rumunji su ga radarskim snopom zahvatili tek kad je bio u zraku. Najvjerojatnije su ga Ukrajinci lansirali, pa se oteo kontroli, no to se ne može ustanoviti niti kroz njihove podatke. Na početku rata u toj državi i ukrajinska strana imala je problema sa zapovjedanjem i kontrolom bojišnice (command and control, C2), tako da se na terenu često radilo o čemu središnje zapovjedništvo nije imalo saznanja. S druge strane, ipak ostaje bar mala mogućnost da je ruska strana poslala dron koji je zarobila u brzom prodoru s Krima do Hersona, primarno kao protuzračni mamac, koji je otišao dalje od očekivanog. Kako god bilo, tko god je poslao dron, nije namjeravao “napasti” Zagreb, izjavama političara unatoč. Ukrajinici zasigurno ne, a ni Rusima tih dana nije bila želja dodatno motivirati NATO da pomaže ukrajinskoj strani. To što je Tu-141 došao do Zagreba nije pitanje za Ruse ili Ukrajince, neg za članice NATO-a.
