Teretna utakmica sinoć. Za mene, osjećao sam se kao da sam 90 minuta orao zemlju plugom, bez traktora. No, pređimo na zanimljivosti, od pozitivnih ka negativnima.
Prva zanimljivost je da je kvaliteta vječna. Može se i ne igrati dobro, ali kad u sastavu imate Marka Livaju i Nikolu Kalinića, neke stvari se same srede. O Livaji smo masu puta pisali, tu se nema što previše dodavati, samo sa svakom novom majstorijom se diviti. Možda zato samo jedna zanimljiva informacija, koju je Marko Silov na twitteru sinoć izvadio. Ove sezone Kaliniću do sada treba 67 minuta igre za jedan gol. Uvjerljivo najbolji u HNL-u u toj kategoriji, slijedi ga Oršić s više od 110 minuta za gol, Livaja je recimo na 126 minuta po golu. Nesumnjivo je veliki peh za Hajduk da je Kalinić dobar dio utakmica propustio zbog ozljeda.
Druga zanimljivost su igrači koji su došli. Ferro je dok je fizički mogao pokazao da će biti pojačanje u ligi, teško da može biti slučajno da je Hajduk primio gol iz prekida baš malo nakon što je on napustio teren. Anello se pokazuje krajnje zanimljivim igračem, motoričan, brz, žilav, s dva tri treninga je uletio u sastav i pokazao da nije truba, dapače, da će biti baš zanimljivo pratiti ga u razvoju. A Benrahou je zapravo bio zvijezda večeri, što se možda moglo ne zamijetiti zbog drćanja od Goričinih napada. Asistencija, dva ključna dodavanja, gotovo savršen postotak pasova od kad je bio ušao. Pokazuje da će minimalno biti vrhunski joker s klupe, ali teško da u jednom trenutku neće ući u početnih 11.
Treća zanimljivost je jedna trivija. Po prvi put se otkad je HNL-a na terenu dogodilo da su dvojica američkih nogometaša istodobno unutra. I odmah u jednoj ekipi. Hajduk kao da se kladi na veliku ekspanziju MLS-a i američkog nogometa (kao nogometa u Americi, ne onog što se igra rukama a ima takav naziv). Obzirom na nogometne trendove, to bi mogla biti dobra oklada.
Četvrta zanimljivost je stresna, a radi se o tome da je Hajduk pobijedio, iako nije bio dominantan i nije igrao dobro. I teško je odlučiti koje je poluvrijeme bilo više za zabrinuti se. Prvo u kojem se zapravo ništa nije događalo i koje je sugeriralo da će završiti 0:0 ili drugo u kojem su padali golovi, ali su Hajdukova vrata bila izloženija od Goričinih. Bili loše igraju na postavljenu obranu, ogromni je problem protoka lopte, teško se uopće ulazi u prilike za prilike, nema zadnjih dodavanja, ali ni ne ulazi se u pozicije da ih ima. Opasnost se zna složiti tek ako se uzme lopta protivniku pa se u trazicijskoj igri nešto složi. No, ako težiš posjedu, ovakav plan igre neće biti najplodonosniji.
Peto je Ivan Leko. Koji očigledno ima problema prenijeti svoje zamisli igračima, ali nije pokazao ni spremnost na to da će se protivnički treneri pripremiti za njegov sustav. Jakirović je Friganovim markiranjem srednjeg u obrani tri presjekao tečnost Hajdukove organizacije. Garcia je zrcaljenjem spriječio razvoj igre, ali i doveo splitske braniče da se nadtrčavaju s Ercegom, što nije ispalo dobro. Sopić je pak s 4-4-2 dobio dva igrača koja sprječavaju igru zadnje linije Hajduka, ali i istu tu dvojicu koji su automatski prijetili po dolasku lopte u posjed gostiju.
Niti jednom za sada Leko nije dobro odgovorio na protivničke zamke. I postaje nervozan zbog toga, njegove sinoćnje izjave govore da nije sretan. Ali ne može teren okrivljavati za to, na istom travnjaku igraju i gosti. Treba kazati da igra s velikim hendikepom, Hajduk je sinoć bio bez šest igrača koji su prvotimci. I puno skuplji klubovi bi patili s toliko izostanaka. S druge strane, Leko u ekipi ima Livaju i Kalinića, igrače koji sami rješavaju probleme. S time se ni Dinamo ne može podičiti, tek je Petković ta klasa tamo, a i to kad mu se igra. Uglavnom, treba nešto trener Hajduka napraviti da mu vanserijski talenti u ekipi budu dodana vrijednost, a ne da se sve svede na čekanje njihove imaginacije. Za sada igra generalno nije dobra. Svim objektivnim okolnostima unatoč.
Šesta zanimljivost je očigledna psihička barijera igrača, ne znajući iz kojeg razloga. Nesigurnosti Sentića, lopte koje odlični igrači šalju u bunar, u krajnjoj liniji odluka da se lopte od golmana ispucavaju, a da se ne gradi. Sve to pokazuje da su igrači psihički pali. I tu se nešto mora napraviti. U domaćem sportu postoji zazor od psihologa, to se drži nemuškim, gotovo pa blasfemijom, ne pomaže tu ni stav domaćih sportaša.
U isto vrijeme najuspješniji klubovi poput Citya ili Bayerna imaju čitave odjele za sportsku psihologiju. Koliko se može saznati, Hajduk ima suradnju s Borisom Balentom na ovom polju, no možda trebaju porazmisliti i o pojačanju ovog segmenta. Više je primjera u posljednjih nekoliko godina gdje se na psihološklom planu padalo. Spomenimo samo Marina Ljubičića…
Sedmo su suci, iako je to postalo dosadno. Hrvatski suci jednostavno su loši i jedino rješenje bi bilo uvođenje stranih sudaca. Jer nema tu unutarnje rezerve za spasiti stvar. Pejin sinoć nije imao kardinalnu grešku, ali onako neujednačen kriterij ne bi smio biti toleriran niti 20-godišnjem sucu pionirske županijske lige. A potpuno sumanuto dizanje ofsajda suca uz istočnu tribinu na kraju je bilo čak komično, ne možeš se više ljititi na osobu koja digne zaleđe iako je igrač bio metar unutar dopuštenog prostora. I nije to više pitanje Hajduka, gledao sam i Istra – Osijek ovaj vikend, to je bilo nakaradno (iako je besmisleno bunjenje Osijeka, sudac je kasapio i igru Istre). Znate kakvi su tereni u Hrvatskoj, e pa oni su spejs šatl za suce, najlošiji segment domaćeg nogometa.
I posljednja zanimljivost je ruganje. Grop me uhvatio kad se u đir ubacilo Sentića. Ne mislim čak da tu ima zle namjere, više je to ono splitsko i dalmatinsko izrugivanje sa svime, pa i onime što ti drago. Ali nogomet je posebna kategorija, Hajduk posebna kategorija u nogometu, opet se vraćamo na onu psihologiju. Ti igrači žive u istom vremenu i prostoru s navijačima, imaju iste snove, i svakako da ih ovakve stvari pogađaju. Tako da na kraju možemo kazati kako nema zle namjere u ruganju, ali nema ni mozga.
