Hladan tuš još jednom na kraju utakmice, ali objektivno treba kazati da bi bilo poprilično zasluženo da Lokomotiva ne izjednači sinoć. No, hajdemo mi točku po točku.
Prva zanimljivost dogodila se dan ili dvadeset dana prije same utakmice. Slučaj Perišić, već se može tako nazvati, traži još i očitovanje glavnog sudionika. No, kako bi bilo bezumno da Gattuso baš tako laže, reprezentativno krilo vjerojatno jeste obavijestio o želji da ode. Ostaje tu nekoliko pitanja i dilema. Zašto je Gattuso baš u subotu zaključio da je vrijeme za odstranjivanje Perišića? Je li ga uopće pametno micati iz rotacije dok je u ovakvom ritmu utakmica klub (očigledno nije, sam trener kuka da je igračima teško)? Zar je Perišić stvarno takav karakter da bi i drugi put u životu spremno iskoristio Hajduka?
Druga stvar se nadovezuje, klupski PR i krizno komuniciranje još su jednom ispali špansko selo u Hajduku. Ovu situaciju s Perišićem su odradili tako da treba ići u udžbenike. Kao primjer kako se nešto NE radi. Dvadesetak godina ovaj segment kluba nije na nivou na kojem treba biti. Bezumno je da dvadeset dana znaš da će nastati slučaj Perišić i da reagiraš kako reagiraš. Nikako. Opravdanja mogu biti samo da im je odozgo stigla takva zapovijed, što bi stratešku razinu pogreške podiglo na više strukture. Ili da Gattuso im nije iznio ovaj podatak, što dovodi do potrebe kažnjavanja trenera, kao što on kažnjava niže u hijerarhiji. Al ovaj drugi scenarij i dalje ne objašnjava nedjelovanje klupskih linija komuniciranja nakon saznanja. Čak su i neslužbenim kanalima plasirane lažne teze o benignosti situacije. Ili možda u klubu misle da je stvarno benigno da će se saznati kako Perišić želi ići. Što bi pak značilo da uopće ne shvaćaju javno komuniciranje.
Treće je da je čak i lakše pisati o svim ovim glupostima gore nego o utakmici. Prvih pola sata je bilo bizarno, Hajduk nije mogao smisleno doći do protivničke polovice. Gattuso je uslišio moje želje, izveo je Rakitića i Krovinovića zajedno, ali avaj, obojicu na šestice, a Pukštasa na deset. Domaći su postavili dva igrača blizu ove dvije šestice i u organiziranom izlasku Hajduk nije mogao loptom doći do njih. Rakitić i Krovinović su u dvoboju na Kranjči proveli ukupno cca 160 minuta na terenu i imali su 91 dodir s loptom. Protiv Belupa je sam Rakitić u 80 minuta imao više. Imali su i ukupno 63 točna dodavanja, Krovinović protiv Slovaka je imao više. Uništila je Lokomotiva primarni plan organizacije Hajduku, a onda se uža obrana krenula ponašati kao da su se prvi put skupa našli na terenu. Sve u svemu, jezovita utakmica iz pozicije organizacije igre.
Četvrta zanimljivost je da je Lokomotiva, odnosno poimenično Silvio Čabraja, dala Hajduku period da ih se nalupa i porazi. Od 70. do 85. minute Čabraja ništa nije mijenjao iako se s Marsa vidjelo da mu je ekipa izdušila. U tih 15 minuta Hajduk je u 4-5 situacija dosta lako dolazio u prilike, jednu je iskoristio, u ostalima se Šubarić iskazao. Ostat će taj dojam da se u tih 15-ak minuta moglo izmasakrirati Lokomotivu. U 86. minuti je Čabraja s dvije zamjene podigao malo ekipu, a pomogla je i odluka Gattusa da pređe na obranu 5-4-1 i da domaćinu prepusti sredinu iz koje je napadao.
Peta stvar je da se na kasno izjednačenje ne mogu buniti samo zagovaratelji teorije “Naša dica”. Penal je produciran u izvedbi dva momčića koji zajedno imaju godina kao Rakitić. Mladi igrači će griješiti kako je Durdov pogriješio, to je jednostavno tako. Da su u igri ostali defanzivno odgovorni Bamba i Moufi koji je u obrani odigrao odlično (najtalentiraniji protivnički igrač Goričan nije ga niti jednom probio), gol ne bi pao. Ali to je tako, ne možeš i ovce i novce, ako želiš razvijati mlade igrače.
Šesta zanimljivost je jedina stvarno pozitivna stvar jučer za Hajduk. Rokas Pukštas je u pauzi prvenstava očigledno radio na svojoj kombinatorici, šokantno je na koliko višem nivou su mu dodavanja u odnosu na prošlu sezonu. Nekoliko puta je tako probio obranu Lokomotive dodavanjima da je to bila poezija baluna. Taj momak ima toliko svijetlu budućnost pred sobom da možda ni ne shvaćamo kolike su mu mogućnosti. Iako je teško za vjerovati da će u rujnu igrati za Hajduk.
Sedmo je da ipak moramo spomenuti i objektivne činjenice koje su išle kontra Hajduka. Prije svega, onaj teren u Kranjčevićevoj licencu dobija iako se radi o po zdravlje opasnoj livadi. Hrpa niželigaša ima višestruko bolje terene od onog. Nije samo sramota da se pušta igranje na toj čestici zemlje, nego oni koji daju licencu su i direktno odgovorni za sve ozljede koje će nastati ove sezone tamo. Hajduk na sreću igra još samo jedan susret tamo. Drugo je da je suđenje bilo klasično loše HNL-ovsko, uz sad već poslovičnu spremnost jednog linijskog suca da ima odluke kontra Hajduka kroz čitav susret. I tako već godinama. Nisu suci zaslužni za rezultat, ali daleko od toga da se može biti zadovoljan istim.
Osma finalna stvar je da ipak puno bitniji meč slijedi za tri dana, koliko god se mi ložili na HNL u nekom globalnom dalekosežnom pogledu Hajduku je Europa bitnija. Uostalom, u ligi se stvari stignu ispraviti, u Europi traje nokaut faza. Čovjek se samo može nadati da Hajduk neće odigrati kao prvih 30 minuta sinoć, jer s time nema nikakve šanse protiv ikoga.
