Black Sabbath je odradio jedan posljednji koncert, one last gig, na festivalu u svom rodnom Birminghamu, četverac metal ikona je službeno objesio gitare o klin. Ljudi najzaslužniji za nastanak metal glazbe u obliku kakvom je danas poznajemo na simboličan su način tako zatvorili jednu muzičku epohu.
Bilo bi pretjerano kazati da metal ne bi nastao da nije bilo Sabbatha, bi, ali je pitanje kakav bi bio. Glavni rif metala je njihov, tematika okrenuta prema crnom i okultnom njihov je početni trademark, kojeg su mnogi za njih eksploatirali. I najbitnije od svega, ta žestina emocija, nadogradili su bijes rock and rolla, dali mu jednu tamnu nijansu i zauvijek otvorili „vrata zvijeri“, kako bi to rekao Ian Christie u svojoj epskoj povijesti heavy metala „Urlik zvijeri“.
Na sve se to kroz vrijeme ugradila i legenda o Ozzyju Osbourneu, čovjeku koji je stvarno bio i jeste na granici genijalnosti i ludila. Medijska napumpavanja o jadnim šišmišima kojima je otkidao glave (a nije) i famozno nabacivanje sirovim iznutricama stvorili su jedan mit o napola čovjeku, napola demonu. Nije to ispravilo ni njegovo svjedočanstvo da su se iznutricama zalili jer uređaj koji je to trebao baciti onkraj bine nije najbolje radio te da mu stvarno nije životno napeto da bude zasut sirovim mesom. Mit je stvoren, majke su plakale nad djecom koja ih slušaju, razne crkve su ih stavljale na crne liste, a time je rasla njihova popularnost. Mladi su tražili angst u životu, Sabbathi su im ga dali.
Kolika je njihova moć bila s ta tri prva albuma, koja su uokvirila heavy metal, govori i priča o vjerojatno najvećem hitu do danas. „Paranoid“ je postala himna svih depresivnih, tih niti tri minute žestine pokrilo je i osjećaj izoliranosti, i upotrebu droga i besmislenost uloga u životu. A nastala je potpuno slučajno, bendu je trebalo tri minute glazbe da popune drugi album. Koji će se na kraju i nazvati Paranoid.
Iowa je stopostotni razlog zašto je Slipknot Slipknot, isto tako je Midlands razlog zašto je Sabbath Sabbath.
To je za BBC izjavio Corey Taylor iz Slipknota, benda koji je i sam u međuvremenu postao velikan metala, a za kojeg će Taylor reći da im je baš Black Sabbath „dao nacrt“ za glazbu. A sve je to rečeno kao najava posljednjeg koncerta jednog od najvećih rock bandova u povijesti, koji će tu titulu ponijeti ako ništa jer su bili začetnici čitave jedne nove grane te glazbe, bili su alfa točka metala.
I doista je tako, teško je zamisliti da je metal mogao nastati u kozmopolitanskom Londonu ili svesvjetskom Parizu, da ne spominjemo Ameriku u to doba. Ne, trebao je taj Birmingham u predtačerovsko doba, industrijski grad, grad radnika, koji će proizvesti glazbu koja kanalizira emocije koje nisu za urbane salone, blues pozornice i prosječnog roditelja tinejdžera. Trebala je pomaknuta mladost basista Geezera Butlera, okićena okultnim, i trebao je još pomaknutiji Ozzy Ozbourne da napišu pjesmu Black Sabbath. Trebao je Tommy Iommi da na svojoj gitari napravi rif za tu stvar, rif za koji će mnogi kasnije kazati kako je s njime nastao heavy metal. I trebao je film s Borisom Karloffom da se prikazuje u Birminghamu, da promjene ime benda iz Earth u Black Sabbath.
Za kraj evo vam jedna pjesma, čisto da se prisjetite ovog velikog sada umirovljenog benda. Iron Man me podsjeti na one fakultetske dane, kad bi išli u Praćke u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu, na rock karaoke. I onda bi se u pauzi karaoka sjurili do jukeboxa, stavili koncertnu verziju Iron mana od desetak minuta, dovodeći voditelje kafića do ludila. Pauza bi završila, ali bi se glas Osbournea još orio, Iommieva gitara bi zavijala, distorzirana do krajnosti, ali mi nismo dali da se isključili. Uredno smo platili da slušamo demone metala.
