Operacija Oluja započele su u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. godine, ali su vojni i politički preduvjeti, reklo bi se scenografija za ovu najveću vojnu pobjedu u Domovinskom ratu, stekli pokoji dan prije. Zanimljivo je da se u javnom i medijskom prostoru naziv Kozjak 95, kako se ta operacija zvala u južnom dijelu djelovanja, nekako kroz godine pogubio te se sad čitava operacija zbirno naziva Oluja. No, pustimo imenovanja, prisjetimo se kako su mjesecima ranije postavljani vojni i politički preduvjeti za oslobađanje teritorija koji je držao Mile Martić, u tom trenutku stvarni gazda na području Krajine. Provedba plana napada na Knin i ostatak Krajine započeo je još krajem 1994. godine u operaciji Zima 94, kojom su zauzeti dijelovi Dinare. Kroz operacije Skok-I, Skok-II i Ljeto 95 snage srpskih pobunjenika su odsječene od svojih prijatelja u Republici Srpskoj, zauzete su dominantne kote iznad Knina na sjevernoj strani, te su postignuti preduvjeti za nove linije kretanja u slučaju operacije za oslobađanje hrvatskih teritorija.
Kroz isto vrijeme vodila se i politička borba, kroz čitavu 1995. godinu međunarodna zajednica je predlagala plan Z4, koji je u svojoj srži davao Srbima u Hrvatskoj državu u državi. U načelu, samo nisu dobijali vojsku i posebne vanjske poslove. Hrvatska je gotovo čitavo vrijeme surađivala s međunarodnom zajednicom, uvjetno čak i pristajući na veći dio plana. No, to smo mogli si dopustiti jer su obavještajci bili probili komunikacije Knina i Beograda te se znalo da Milošević spriječava Martića da pristane na ovakav plan. Balkanski kasap zaigrao je all in, kako bi se pokerski kazalo, želio je sve. Povijest će na kraju pokazati da je dobio ništa.
Tako je posljednji pokušaj međunarodnog uredovanja propao 3. kolovoza, nakon čega je postalo dosta jasno da će se situacija razriješiti vojno, a ne politički. Ne treba zaboraviti da su bosanski i krajinski Srbi također spremali veliku vojnu opreraciju Vaganj 95, kojoj je cilj bio zauzeti Bihaćku enklavu, dolinu Neretve s Pločama i Metkovićom te izbiti na more između Šibenika i Biograda. Doduše, imali su previše vjere u svoju snagu, objektivno u tom trenu nisu imali vojne snage za takvu veliku operaciju. Iz današnjeg kuta svakako je krajnje bizarno da su pobunjenici odbijali takve uvjete za miran suživot. Kad se danas pogleda, kao da je ego pojedinaca među pobunjenicima, plus Slobo Milošević, bio pretežak teret za postizanje mirnog rješenja.
Hrvatska je pred sam početak Oluje imala 127 tisuća vojnika, od kojih nešto manje od sto tisuća je neposredno djelovalo u operaciji. Ostatak se rasporedio u dva sektora, u Slavoniji i na jugu, od doline Neretve do Dubrovnika, gdje su bili pripremni dočekati srpske protuudare. Na kraju ih nije bilo ozbiljnih, što govori o spremnosti i moralu srpskih trupa u to doba.
U noći pred početak operacije obavjestilo se međunarodnu zajednicu o početku akcije, kako bi njihovi predstavnici na terenu znali se skloniti. Jasno da je to došlo do Srba, tako da Oluja nikako nije bila ekstra iznenađujuća operacija. Ovdje je bitno napomenuti još jednu stvar. Martić i njegova klika očigledno su bili spremni za evakuaciju, ne vjerujući u snagu svojih postrojbi ukoliko ne dođe do pomoći same Srbije. Već 2. kolovoza, dakle dan prije propasti pregovora, naređena je evakuacija dijela arhivskih materijala te vrijednosti. Stanovništvo je već bilo spremno za takav scenarij.
Dosta se rijetko spominje i još jedan moment koji je bio bitan. U noći s 3. na 4. kolovoza izvedena je operacija preuzimanja dijela radijskih frekvencija na području Krajine od Hrvatske, te su na frekvencijama radijskih postaja na pobunjenom području emitirane poruke službenog Zagreba. Danas u doba instagrama, tiktoka i sličnih kerefeka možda čudno zvuči, ali neimanje radija kao sredstva informiranja u to je vrijeme bilo dovoljno za stvoriti paniku i napetost.
Operacija Oluja (a i Kozjak) započela je 4. kolovoza ujutro djelovanjem topništva, zrakoplovstva i specijalnih snaga. O razvoju samih borbi, o tome zašto su američki F/A-18 na samom početku operacije gađali aerodrom u Udbini, utrci Četvrte i Sedme gardijske do Knina, kao i pogreškama kod Petrinje, pročitajte u sutrašnjem drugom dijelu ove priče o Oluji.
