Umro je Edson Arantes do Nascimento, umro je Pele. I nije to samo smrt jednog od najvećih i najlegendarnijih nogometaša ikada, mnogima od nas je to i kraj jednog dijela djetinjstva koje smo čuvali u sebi.
Bile su to one vesele osamdesete, kad se na ovim prostorima još nije zagužvalo i dok su djetinjstva još bila neiskvarena i nevina. I neopterećena današnjim navadama djece koja idu po raznim organiziranim aktivnostima i izvan škole. Mi smo bili na ulici, ispred zgrade, i nabijali balun. Poslovođa prvog lokalnog diskonta čupao je kose, lopta mu je lupala po staklenim stijenkama od trgovine, svako malo prijetio je paranjem baluna. Ali to je tih godina bio zapravo dalmatinski folklor, on je morao prijetiti, mi smo morali bježati kad bi istrčao iz dućana. A nije zapravo zamjerao, kasnije je kroz devedesete plaćao nam kotizaciju da možemo igrati na lokalnom božićnom turniru. Pomalo životno zanimljivo, kćer mu se uhvatila istog posla kao i ja, eno Sanju možete gledati na Novoj TV kako izvještava u informativnom programu. Mnogo gore je za nas bilo kad bi otišla lopta na terasu prvog kata, a znala je ići, nema bolje nego kad je raspališ onako punom, pa gdje ode. Onda bi je baba Jela konfiscirala, nije bilo boga dobiti je nazad. Ima nešto godina da je i ona umrla, ne da joj nisam zamjerio, nego sam je posjećivao posljednjih mjeseci njezinog života dok se liječila u zagrebačkoj bolnici. Sve je to bio sastavni dio jednog djetinjstva.
Vole se djeca zavući u tuđe uloge, pa bi se dok se pomalo trapavo driblalo ispred te zgrade, izbjegavajući protivničke igrače ali i bijes Vištice i babe Jele, izvikivalo se koji si nogometaš. Zanimljivo, bio je to pravi miks svega i svačega. Netko bi bio Vujović (Zlatko, Zoran ipak kao bek u tom dijelu svoje karijere nije bio zanimljiv), netko je Baka, obavezno bi uletio i Mišo (jebiga, ipak se sve to u Pločama događalo), ali bilo je tu i stranih uloga. Hrabriji bi bili van Basten, koji je plijenio napadačkom elegancijom, nije bio mrzak ljudima ni Gullit, plavi bi obično brzo postao Klinsmann, a onaj ponajbolji mogao je eventualno izviknuti da je Maradona. Diego je još igrao, njegova genijalnost nije bila ušla u sferu epske legende, nego je bio tu, harao terenima.
Samo se nije moglo biti Pele. Kad bi netko rekao to ime, nogomet je stao. Usmjerili bi se oni dječji pogledi, koji onako jedinstveno nevino mogu biti osuđujući da ta osuda para do kosti. I krenule bi riječi za koje bi nam doma izvukli uši. A svodile bi se na “pičku materinu si ti Pele, ne seri”. Tu je bila granica. Postojao je taj pijedestal na kojem je bio brazilski bog nogometa i njega se nije moglo dirati. I onako malenima bilo nam je jasno da Diego ide tim putem, već je imao onaj meksički Mundijal iza sebe, ali hajde, njega se moglo istrpiti. Ako baš znaš s balunom, mogao si biti Maradona. Tada, danas ne bi mogao. A Pele nisi mogao biti, ne, nedozovoljeno zvanje.
Mnogi će danas pisati o Peleu u nogometnom kontekstu, i ovim mlađima će kroz te podatke postati jasno kolika je to legenda ovog sporta. No, ovom tekstu taj nogometni segment nije najbitniji. Jer nije jučer zauvijek otišao jedan dio nogometa, nama iz tog doba umro je i dio djetinjstva. A to je nekako bolno, podsjetnik prolaznosti vremena, i još više prolaznosti nas. Ta naša generacija, iksovaca rekli bi sociolozi, zauvijek će imati dva nogometna boga. Pelea i Diega. I oba na tim poljanama ako postoje danas nabijaju balun i gore je nogometno ljepše nego tu. Je, taj dašak nostalgije, osobne romantike za prošlost bit će uteg da današnje nogometaše drugačije doživljavamo. No, i istina je da su postavke društva i svijeta bile takve da su omogućavale razvoj romantičnih superjunaka. Neće neka zvijezda danas čitavu karijeru zapravo odigrati u Brazilu niti će najtalentiraniji igrač otići u Napoli i s njim osvojiti što se da.
I zato su oni veliki nogometaši, a Pele i Maradona nogometni bogovi. Tako će ostati u ovim glavama, kao znamen jednog drugog doba, kao podsjetnik na djetinjstvo. Adio, majstore, pozdravi Diega i odigrajte još jedan glavomet za sve nas nostalgične.
