Prvo da razriješimo jednu sitnu grešku koja se potkrala kolegi koji je jučer napisao izvještaj s poprišta na Praça de São Tiago na osnovu kratkih i šturih informacija koje sam mu ja mogao poslati iz te gužve.
Naime, u tekstu piše kako sam brzo došao na mjesto događaja, što nije točno, naime, ja sam na navedenom trgu već bio kada se stvar dogodila.
A kašnjenje, tj. nemogućnost svjedočenja događaju je bila ta što sam se nalazio u lokalu otprilike tridesetak metara od mjesta gdje se nered dogodio, a doslovno dok sam se okrenuo – stvar je završila, masa se razbježala i zapravo je osim onih direktno uključenih bilo nemoguće saznati tko je uopće koga napao, a još manje zašto.
I to je zapravo cijela informacija. Dogodio se nekakav nered koji nije trajao dulje od desetak sekundi doslovno. I jamčim da nitko nema više informacija, jer ljudi koji su u neredu sudjelovali bili su maskirani. Ono što smo odmah nakon toga čuli jest da je dio njih govorio portugalski, s lisabonskim naglaskom.
Može se iz navedenog pretpostaviti da je riječ bila o navijačima Benfice, bilo bi glupo ne pretpostaviti da je među njima bilo i Hrvata, ali riječ je doista samo o pretpostavkama, a novinarstvo, a posebno crna kronika ima svoje zakonitosti, koje nije uputno izbjegavati.
A opet, kad je riječ o navijačkim neredima, ta pravila prestaju.
Naime, kada sam počinjao s novinarskim poslom, objašnjeno mi je da se uz svaku vijest iz crne kronike, osim kada policija ili neka službena osoba ne potvrdi informaciju službeno – ne imenuje vinovnike, i uz svaku takvu vijest ćete pročitati puno riječi poput “navodno“, “pretpostavlja se“, “sumnja se“ i sve u tom tonu.
A već sinoć i rano jutros su i portugalski i hrvatski mediji prenijeli vijesti o divljanju navijača Hajduka i napadu Torcide na domaće navijače.
A eto, ja, koji sam bio na mjestu događaja – ne znam.
I da se razumijemo, ne kažem to zato da bih branio Torcidu, dapače, možda bi neki od njih bili ponosni da izađe vijest kako su oni razbili nekoga, što je meni osobno poprilično blesavo, ali to je druga tema, stvar je samo u tome da kao novinar volim baratati činjenicama i ničim drugim.
A ponavljam – netko je nekoga napao, to je trajalo maksimalno desetak sekundi i to su sve činjenice s kojima se može baratati.
To se dogodilo negdje iza 22.30 po lokalnom vremenu, a nakon toga smo osjetili napetost koja mi nije nedostajala u životu, onu koju poznaju svi navijači koji su se našli na gostovanju na stranom terenu.
I odlučili smo se vratiti prema hotelu, jer we are too old for this shit, a put od možda kilometra od Praça de São Tiago do našeg hotela, koji traje možda petnaestak minuta pješke me podsjetio na povratke iz Maksimira prema Domagojevoj 11 u Zagrebu sredinom devedesetih kada sam studirao, pa se vraćao doma u svoj studentski stan u stilu The Warriorsa iz kultnog filma Waltera Hilla.
Svakih sto metara otprilike bismo opazili grupu momaka koji unezvjereno nekoga traže, a nama se nije dalo provjeravati jesu li to momci koji bi nam dali pivo ili nas pogodili bocom piva, a u jednom momentu smo se kolega i ja, obojica s nešto navijačkog staža i iskustva stali smijati sami sebi zbog situacije u kojoj smo se našli.
Nije uopće zabavno šetati gradom, preventivno stisnutih šaka i u svakom vidjeti potencijalnu opasnost, ali tako to izgleda.
Dokopali smo se hotela, strateški se razdvojili prije ulaska da bismo izgledali više kao turisti, a onda uzeli još onih par piva za euro po bočici, da bismo kad smo sjeli u bar iz kojeg se vidi ulica shvatili da je i naš hotel pod prismotrom neke od grupa, pojavila se u jednom trenutku i policija jer je vjerojatno netko s recepcije primijetio da se nešto sprema.
Ono što nas je posebno iznerviralo je činjenica da nam je Domingo morao reći da poslije ponoći ne možemo više dobiti pivo, iako smo večer prije bez problema posluženi i iza dva sata u noći.
Bem ti huligane i tko ih je izmislio. Sve bi im oprostio, ali prohibiciju ne.
