Ove grupne razgovore s Hajdukovim igračima, trenerima i funkcionerima već godinama izbjegavam koliko god mogu. Svojedobno, kad sam bio na jednom takvom kod Marina Brbića, dio onih koji prate moj rad su mi to zamjerili, a neki zamjeraju i sad.
A iako ih uglavnom izbjegavam, jer su besmisleni u smislu novinarskog posla, taj briefing bi imao smisla samo kao briefing koji ne ide u javnost, a ne kao razgovor za koji se pretpostavlja da će izaći u formi intervjua – kad poziv dođe od predsjednika kluba, smatram da je red odazvati se, instituciju treba poštovati.
I svaki, baš svaki put kad sam sudjelovao na tim grupnjacima kako ih ja kolokvijalno nazivam – pokušao sam uz ono što je izgovoreno prenijeti i atmosferu tih događanja, ali to je jedan od najtežih zadataka koje sam imao.
Prvo, zato što je doista teško cijelu tu kakofoniju pohvatati, drugo – zato što ja aktere uglavnom dobro poznajem, a čitatelji uglavnom imaju neki unaprijed formirani, a jako često i potpuno pogrešan stav o tim ljudima, a u svakom slučaju potpuno suprotan mojem.
I zbog svega toga mi je baš drago što je jučer to sve zajedno izašlo vani u formi reality showa, tako da svi koji žele mogu vidjeti kako to inače izgleda i iz čega novinari na koncu izvuku “ekskluzivni intervju“ za svoj medij. Iako redovno izađe u 7-8 medija istodobno.
A moram ovdje dodati još nešto – s obzirom da su jučer svi bili svjesni upaljenih kamera i mikrofona, ponašali su se puno pristojnije i puno manje upadali jedan drugome u riječ i puno se manje raspravljali međusobno nego inače.
U najavi na društvenim mrežama sam napisao da najviše žalim kolegu Ćurkovića koji to mora moderirati, a i njegovo je prisustvo doprinijelo tome da to sve skupa još na nešto liči, iako uglavnom ne liči ni na što što bi bilo normalna novinarska forma.
I nadam se da smo sad gotovi s tom praksom, ili radite intervjue jedan na jedan, ili radite press konferencije klasične, s tri pitanja po novinaru i točka.
Ovdje sad moram napraviti digresiju – nismo bili pozvani na jučerašnji događaj i doista mi je drago da nismo, i sve ono kritično što ću sad napisati nema apsolutno nikakve veze s tim, tko god pomisli tako nešto nema pojma kako funkcionira naš portal niti poznaje moje osobne prioritete.
Idemo u nekoliko točaka, onako kao moj vrli urednik;
Točka prva – mi sa Trafike smo već u startu postigli svoj cilj.
Tko je pažljivo pratio naš rad, zna da mi imamo neku svoju agendu, baš kao i svi mediji na svijetu, ali mi za razliku od većine medija koji tvrde da su nepristrani i da samo prenose informacije i puštaju vama da mislite svojom glavom – mi svoju agendu ne krijemo.
Naša agenda po pitanju Hajduka je – veliki Hajduk pod kontrolom svojih članova.
I zbog toga sam jučer ujutro u svojem komentaru provukao tezu o sustavu u klubu, objašnjavajući kako se ne smije više nikad dogoditi da jedan čovjek ode, a cijeli se sustav radi toga raspadne.
Ne utvaramo si da je to zbog toga, ne pada nam na pamet davati si na važnosti na taj način, ali Lukša Jakobušić je već u početnim minutama svojeg obraćanja ponovio u riječ ono što smo mi jučer objavili. I mi smo što se Hajduka tiče – uglavnom mirni. Predsjednik je rekao baš ono što smo željeli čuti – kad ja odem, uprava i sportski direktor ostaju, a onda novi predsjednik odlučuje što i kako dalje, s njima ili bez njih. Uglavnom, neće biti praznog hoda, što znači da je neki sustav postavljen a višečlana uprava ima svoj potpuni smisao.
Točka druga – ćakula s medijima nije ćakula s članovima.
Već sam nekoliko puta u svojim tekstovima izrazio sumnju u misaoni proces predsjednika Jakobušića i zapravo strah da on medije uzima kao odjek mišljenja hajdučkog puka oko procesa u Hajduku. Jučer smo, nažalost dobili potvrdu toga.
Prvo, kad je na pitanje o ćakuli s članovima odgovorio kako je dugo nije bilo i da će valjda biti brzo, ali da možda i nije potrebna s obzirom da je jučer rekao sve što javnost zanima.
To pokazuje ili da Lukša Jakobušić doista misli da članovi Hajduka razmišljaju jednako kao osam sportskih novinara koji su jučer tamo sjedili, iako uz možda dva ili tri izuzetka o članskom modelu znaju manje nego ja o sadnji kakaovca u južnoj Albaniji – ili da predsjednik i nije potpuno iskren kad kaže da uvijek govori i iskazuje iste stavove.
Točka treća – utjecaj medija na donošenje odluka.
Za mene osobno jedan od najtežih momenata jučerašnjeg reality showa je bio onaj kad je predsjednik pred javnosti praktično donio odluku o ponovnom otvaranju prodaje ulaznica za nečlanove.
I da se razumijemo, ne govorim to zato da bi polemizirao o tome je li ta odluka dobra ili nije, nego je vrlo važno za usporedbu procesa donošenja odluke. Kaže predsjednik otprilike nakon što su svi novinari listom iskazali unisoni stav (barem oni koji su se oglasili) – hoćete da ukinemo tu odluku. Evo, ukinut ću je već sutra ako je moguće.
A onda usput kaže – nama svi pokazatelji i parametri kažu da je ta odluka bila ispravna, ali ako vi tako kažete i ako to dijeli hajdučki puk, onda to nije dobro.
I sve bi to bilo u redu da nešto kasnije kolega s Indexa nije postavio sasvim legitimno pitanje o rehabilitaciji Ivice Šurjaka. Čime dolazimo do sljedeće točke.
Točka četvrta – e moj Kopiću, ništa ti ne razumiš
Količina nekolegijalnosti koju su “kolege“ pokazale prema mladom novinaru Indexa, a koji će zbog ovog što ću sad napisati mene sasvim sigurno napasti zbog nedostatka iste – je za anale.
Bartul Čović je postavio sasvim legitimno pitanje, koje je Lukša Jakobušić otklonio u stilu Andreja Plenkovića – kao netemu.
A s obzirom da je atmosfera bila takva kakva je i da je većina “kolega“ zapravo ismijala to njegovo pitanje, onaj follow up je ostao gotovo pa visiti u zraku. I u tom trenutku mi je, moram priznati, postalo žao što nisam tamo.
Jer možda je javnost zaboravila, možda Lukša Jakobušić ne zna, a sasvim sigurno barem polovica onih kolega koji su jučer bili tamo sasvim dobro znaju – nisu sve legende Hajduka legende Hajduka.
Među njima ima lupeža koji su Hajduk oštetili kao nikad nitko, i kad je jedan od kolega povukao paralelu s Mamićem, morao bih se složiti – Mamić nikad nije oštetio Hajduka koliko neke njegove legende.
To što je dobar dio kolega – ne svi, naravno – na te stvari zatvarao oči, ne samo da ih diskreditira da o toj temi pričaju, nego ih zapravo diskreditira da budu novinari.
A Lukša Jakobušić ozbiljno uzima mišljenje tih ljudi kao relevantno, i ne uzima tu temu kao nešto što dijeli hajdučku javnost. I još vehementno kaže – ne moram se ja nikome dodvoravati, iako je samo nekoliko minuta ranije praktički u stvarnom vremenu, radi mišljenja dijela ljudi promijenio odluku koja je, po njegovim riječima – po svim parametrima i pokazateljima – ispravna.
Hajdučki puk je podijeljen, predsjedniče. A nemojte pokušavati napraviti pomirbu u stilu Franje Tuđmana niti nam prodavati priču o različitim viđenjima. Postoje lupeži i oni koji ih podržavaju i koji bi htjeli da se vrati korupcija u kojoj bi oni imali svoje male sinekure i ugode. I postoje oni koji žele velikog i poštenog Hajduka.
Točka peta – Trafikin izazov
Sad kad je sve prošlo, možemo objaviti objašnjenje koje smo dobili iz kluba oko toga zašto nismo pozvani na jučerašnji događaj. Dakle, po onome što je nama rečeno, htjeli su pozvati novinare koji neargumentirano prozivaju klub, a uz njih, neizbježno i sponzore, tj. medijske partnere kluba. I dobro su to oni odradili prema nama, sad bismo se mi, kao trebali osjećati dobro jer nismo među onima koji neargumentirano kritiziraju.
I nismo, doista. Mi si utvaramo da argumentirano kritiziramo. I zbog toga bacamo rukavicu izazova.
Umjesto ovog formata osam na jedan u kojem se Lukša Jakobušić, koristeći se svim p.r. stručnjacima poznatim tehnikama, a najviše iscrpljivanjem – poprilično dobro “obračunao“ sa svojim “oponentima”, mi s Trafike predlažemo drugačiji format.
Jedan na tri. Mi ćemo poslat urednika ili Dvanaestog, a vi pošaljite cijelu upravu. Vrijeme može isto bit neograničeno.
