O Hrvatskoj i njenoj strategiji izgradnje sportskih objekata bi se dala napisati jedna solidna disertacija i na jačim sveučilištima od osječkog, iako bi taj s obzirom na nositelje tih projekata možda bio najprigodniji.
Naime, malo toga što je izgrađeno u hrvatskoj državi za sobom nije povuklo razne afere i probleme, činjenice govore kako gotovo svi objekti imaju problema i s osnovnim održavanjem, a gotovo niti jedan nije samoodrživ i isplativ.
Maksimirski stadion je posebna i već puno puta ispričana priča, količina (javnih) novaca potrošena na njega je tolika da pokazuje svu nemoć i nered hrvatske države, jer više je nego jasno da tu puno toga ne štima, za puste stotine milijuna ulupane u njega moglo se izgraditi i više od jednog reprezentativnog zdanja.
Ipak, političari opet najavljuju izgradnju, a taj val su zajahali i u Splitu, što nije neočekivano, jer s punim pravom kažu kako se ne može ulagati u Zagreb, a zanemariti ostatak zemlje.
Čuli smo svašta ovih dana, najavljuju političari iz HDZ-a i HNS-a (pri tome mislimo na nogometni savez, ne na stranku istog akronima kojoj ističe rok trajanja) izgradnju širom države, spominju se Koprivnica, Šibenik, Zadar…
A činjenice su jasne, nema baš jasnog kriterija po kojem bi se ulaganje javnog novca u infrastrukturne projekte koje bi koristili profesionalni nogometni klubovi moglo suvislo opravdati.
Vjerojatno zvuči kao floskula, ali doista postoje drugi prioriteti, od obnove potresom pogođenih područja, preko vrtića i bolnica, pa do – školskih sportskih dvorana.
Spominje se ulaganje iz EU, postoji i fond svjetske i evropske nogometne organizacije, i lijepo to zvuči, ali to je sve na poprilično dugom štapu.
Već smo pisali o tome što mislimo uopće o cijeloj ovoj (uglavnom medijskoj) akciji, a i o planovima za splitski stadion sam svojedobno napisao nekoliko rečenica, dočekanih uglavnom s podsmijehom.
A stvar je poprilično jednostavna – Hajduk i Dinamo, a isto tako i ostali nogometni klubovi u zemlji moraju pronaći način da uz podršku lokalnih vlasti, ako treba i države, te nogometnih saveza – pronađu model financiranja svoje djelatnosti, pa tako i izgradnje stadiona.
I tu dolazimo do sposobnosti.
Hrvatski nogometni savez bi trebao brinuti o razvoju nogometa, ulagati u male sredine, hrvatska država bi trebala paziti na školski i amaterski sport, a UEFA i FIFA bi trebale biti koncentrirane na razvoj nogometa.
Koliko su svi ovi navedeni usmjereni na to, a koliko na stjecanje ekstra profita, prosudite sami.
U zagrebačkom su klubu doista pokazali određene sposobnosti, u zadanim uvjetima su pojedinci uspjeli izvući stotine milijuna za svoj osobni profit, i time valjda zaslužili da ih se tetoši i obećava im se pomoć.
U Splitu je situacija nešto drugačija i to je ono čime bih se zapravo prvenstveno htio pozabaviti.
Od kad je jučer objavljena informacija o izvlačenju iz naftalina projekta obnove Poljuda koju je svojedobno odobrio sam arhitekt poljudskog zdanja, dobili smo nekoliko poruka i upita oko toga – koliko će to trajati, kad će to početi, gdje ćemo igrati dok se to gradi i sve u tom stilu.
Najkraći odgovor bi bio – neće.
Ako se pažljivo iščitaju najave koje su neslužbeno došle iz grada, jasno je da se radi samo o pripremi projekta, što bi bio preduvjet za povlačenje sredstava, nakon koje bi možda jednog dana došlo do nekakve obnove.
Splitska specifičnost je promjena vlasti svake četiri godine, ponekad i češće, a s obzirom da se splitski političari nisu u stanju dogovoriti niti oko životno važnih pitanja poput zbrinjavanja otpada, upravljanja osnovnim resursima ili najobičnijeg rješavanja prometnih problema, doista nije očekivati da će projekt koji bi trajao (barem) dva do tri mandata dobiti podršku onih koji su trenutno na vlasti i onih koji to pretendiraju biti.
U idealnim uvjetima i uređenoj zemlji, netko bi osmislio projekt koji će donijeti profit svima i koji bi privukao privatne ulagače.
Projekt koji bi Hajduku (i ne samo Hajduku) donio uvjetni nogometni stadion, projekt koji bi privatniku kroz sam stadion i prateće objekte i(li) neke druge gradske resurse donio profit, a gradu donio razvoj i dodatnu vrijednost.
Priča o tome kako će nam netko dati pedesetak milijuna eura za novi stadion je jednako smiješna kao ona po kojoj će netko dati stotinjak za isto u Zagrebu.
S tim da je u Zagrebu to već jednom odrađeno, a rezultat je vidljiv tamo na rubu maksimirske šume.
