Stadioni su gotovo pa goruće pitanje posljednjih tjedana i mjeseci, a dolazak svake strane ekipe na Maksimir koristi se za potenciranje njihovog šoka tim objektom. Ignorirajući pomalo činjenicu da ni prije nije bio ljepotan, dapače…
A ovoliko guranje neadekvatnosti Maksimira vjerojatno je priprema za puštanje u javnost projekcije koštanja novog stadionskog kompleksa. Projekt već postoji, krije ga se doduše kao zmiji noge, vidjelo ga je manje od 50 osoba, a zanimljiv je spektar ljudi koji su ga vidjeli. Od potencijalnih investitora, preko dijela gradske vlasti, pa do političkog vrha. Zanimljiva koalicija, koja još uvijek ne pušta tu dokumentaciju niti blizu javnosti, rađe se gradi pozicija o potrebi prije toga, da se ljude adaptira na visoku cijenu.
Koja iznosi 280 milijuna eura za sam stadionski kompleks. Kažem kompleks, jer uz stadion na lokaciji će biti i prodajni centar te hotel, kao i nogometni kamp za Dinamo. Radi se o javno-privatnom partnerstvu, a iznos je zapravo ipak veći. Jer u cijenu stadiona najprije nije ugrađeno rušenje trenutačne ruševine te sanacija tla, što će grad prema postojećim projekcijama i planovima platiti oko 20 milijuna eura. Ovdje se treba istaknuti kako su neki građevinari koje sam kontaktirao kazali kako je to dosta optimistično predviđanje troškova rušenja, obzirom na trenutačo stanje građevinskog sektora. I na kraju, cijena nije nadograđena niti iznosom vrijednosti zemljišta, bilo na samoj lokaciji bilo na lokacijama koje su grad i država dali u zamjenu za maksimirsko. Ali i u takvom zbrajanju predviđeni iznos za izgraditi novi maksimirski kompleks jeste 300 milijuna eura. Dosta skupo, ali ne nužno i van pameti, financijski smisao ovisi o veličini i uspješnosti hotela i prodajnog centra koji će biti uz stadion.
Dinamo bi na papiru trebao biti samo korisnik stadiona te trening kampa. Kako saznajem, za koncesijsko korištenje stadiona zagrebački klub bi plaćao 2,5 milijuna eura godišnje te formalno još 400 tisuća za korištenje kampa, što bi pokrivao grad Zagreb kroz novac za održavanje omladinskog pogona. Koncesijski ugovor prema prvom planu bi se potpisao na 35 godina, a potencijalni problemi mogli bi biti pitanje Dinamovih bankovinih garancija za takav ugovor, kao i plaćanje kampa, koje bi se zbog europskih pravila možda moralo drukčije srediti. Uglavnom, što se tiče ovog dijela Dinamovog financiranja, to će se morati dodatno urediti do dovršavanja glavnog projekta.
Zagreb je očigledno otišao najdalje u pripremi za gradnju novog stadiona, a kako ovi podaci govore, vjerojatno će imati i najskuplju građevinu. U obzir treba uzeti da je ovo još uvijek forma studije isplatljivosti, dakle neki parametri se mogu, a vjerojatno i moraju, mijenjati. Ipak, treba istaknuti da su Zagrepčani najdalje otišli s pitanjem stadiona, dok u Splitu to dosta aljkavo i usporeno rade. I iako se čovjek može zapitati o čudnosti te svojevrsne koalicije koja radi na stadionu, čini se da je taj spoj poslovnog oportunizma povezanog s političkim poenima koji bi se mogli dobiti u Zagrebu povezao dosta teško spojive fizičke i pravne osobe.
