Odmah da na početku iskažem poštovanje administratoru društvenih mreža DPH Imotski, koji je zaslužan za sintagmu iz naslova, kao i za neke od tekstova napisanih u recentnom razdoblju koji meni osobno spašavaju mentalnu i duševnu higijenu, jer vrlo je samotan ovaj posao kojim se mi na Trafici pokušavamo baviti.
Evo i originala: “U državi ortaka i kumova, dakako dubinski zlobnih i nesposobnih, HNS je njen nerafinirani derivat pokvarenosti i zloće.”
Ja bih osobno samo nadodao onaj svoj standardni tzv. ispred naziva udruge koja nije niti hrvatska, niti nogometna, a nije baš ni savez, više je neki hibrid raznih organizacija s puno krakova i pipaka.
Uglavnom, ovo zapravo i nije trebao biti članak o nogometu, nego o – novinarstvu. Povod je onaj sukob trenera Hajduka s osobom koja se predstavlja kao nogometni analitičar, odnosno još više – medijska reakcija na taj događaj.
Naime, na više mjesta sam pročitao sintagmu napisanu od ljudi koji se predstavljaju kao novinari, a neki od njih su formalno i urednici u nekim medijima koji su za tog lika napisali otprilike ovako nešto: “on je živopisni voditelj i ex nogometaš, čije izjave često prelaze granicu dobrog ukusa, ali zabavljaju široke mase i dižu gledanost”.
Ok, nije uopće otprilike, nego je lik koji se predstavlja kao novinar, a zaposlen je formalno kao urednik u firmi koja se predstavlja kao medij doslovno to napisao.
I nije jedini, još ih je nekoliko napisalo da je posao tog notornog lika “dignuti gledanost, proizvesti klikove na portalima koji rado prenose njegove rubno rasističke i kontroverzne izjave” i sve u tom stilu.
A ja budala mislio da je posao analitičara – analizirati.
Dobra je to riječ – analizirati. I možda sam ja zapravo potpuno u krivu, kad bolje razmislim. Jer naši analitičari imaju jednu zajedničku crtu – vole se istresati iz analnih otvora po slabijima, a prema onima jačima kojima nešto duguju ili im je jednostavno tako oportuno – prakticiraju analni alpinizam. Analitičari.
Šalu na stranu – definicija novinarstva je rad za javni interes.
Novinarstvo u moderno vrijeme je prodaja klikova, gledanosti i svezaka toaletnih papira.
Novinar po definiciji piše i govori istinu. Novinari u moderno vrijeme pišu i govore ono što će prodati nešto ili nekoga, po nalogu vlasnika ili još češće marketinškog odjela.
I samo zato što su (i) hrvatski novinari izdali sve osnovne postulate te časne profesije svi ti mamići, štimci, jeličići i ini ulaze u naše domove i mijenjaju sliku stvarnosti, pa neznanje postaje moć, rat postaje mir, a sloboda se proglašava ropstvom.
Da se razumijemo, nije problem samo u sportskom novinarstvu, ima toga u svim sferama novinarstva, ali jednostavno je situacija takva da je u onom dijelu medijskog prostora koji se bavi nogometom, riječ o, kako ono – nerafiniranom derivatu pokvarenosti i zloće.
Ima puno razloga zašto je tomu tako, jedan od najvećih je što i oni rijetki urednici koji još drže do sebe često sport doživljavaju nevažnim, a u upravama medija ga i tretiraju kao ono što donosi dosta klikova a zapravo nije bitno, otprilike na razini puknutih gaćica Nives Celzijus na nekom koncertu ili vanbračnom kućnom ljubimcu labradora Vlade Kalembera, u tolikoj mjeri da uredničkim mjestima nagrađuju baš one koji te dvije teme znaju spojiti u jednu – šta ima bolje od nogometaša i njihovih lijepih djevojaka i žena i njihovih gaćica?
Ono što je ogroman problem jest to što oni ne shvaćaju da je nogomet – nerafinirani derivat hrvatskog društva.
U kojem se zapravo savršeno ogleda sve ono što s tim i takvim društvom ne valja. Pa tako i s novinarstvom.
