Stara poslovica kaže – tko laže, taj i krade.
Teško da postoji grupa ljudi koja laže lakše i češće od političara.
Nastavak, ili parafraza te poslovice kaže – tko krade, taj i ubija.
Sad bih ja, kao novinar, trebao analizirati sve laži koje izgovaraju oni koje neću imenovati zbog utuživosti, ali nazovimo ih – uobičajeni sumnjivi visoki dužnosnici iz našeg sokaka i njihovi prike iz mafije, a povodom otkrića krađe našeg novca iz hrvatskog zdravstvenog sustava.
Ali kako zadnjih mjeseci više vremena provodim na onkologijama, kirurgijama, hitnim prijemima, radiologijama i tko zna kojim sve ne odjelima hrvatskih bolnica nego istražujući i provjeravajući laži naših vrlih dužnosnika, iskreno nemam snage za to.
Evo, samo ovog tjedna (bilježio sam) sam zajedno s članom obitelji za kojeg se brinem u čekaonicama proveo 13 sati. Od toga na splitskom hitnom prijemu, onom novom i uređenom – ravno 5. A tek je srijeda. U zadnjih pola godine, riječ je o stotinama, a vjerojatno i više sati.
Broj zaštopanih wc-a u svim tim ustanovama sam prestao brojati, administrativne komplikacije bi bilo nemoguće pobrojati, nepotrebnih ponavljanja administrativnih gluposti koje treba odraditi jer je sustav tako postavljen je bilo bezbroj, a količina novca potrošenog na privatne pretrage, jer iako je riječ o hitnim situacijama, na red često ne bi u onom kojeg plaćamo svi kroz sustav došli tjednima ili mjesecima je dovoljna za kupiti jedan solidan automobil.
Kao strpljiv čovjek, kao na koncu novinar koji voli promatrati činjenice i koji stvari stavlja u perspektivu, svjestan sam činjenice da naša obiteljska situacija nije ni blizu najgora, ma koliko loša bila.
Jer eto, ja mogu zanemariti posao zbog pomoći onome kome sam dužan sve u životu, imam i nekakav automobil, živim u drugom najvećem gradu u zemlji, a i na ovaj ili onaj način možemo osigurati nekakav novac potreban za sve to što je neminovno trebalo i platiti.
Uopće ne mogu zamisliti kako u ovim situacijama ljudi koje svakodnevno susrećemo, a koji putuju s otoka, ili desecima kilometara udaljenih mjesta uopće ostaju normalni i ne mlate i ne razbijaju sve ispred sebe kad naiđu na sve te prepreke pred sobom.
Ovo o čemu ispovjednički pišem ni po čemu nije posebno, jer svi smo na ovaj ili onaj način to prošli, ili tek hoćemo, kad – tad.
Ali baš to je razlog da ljude koji nam prodaju laži, dok kradu naš novac, a onda nam još s visoka i drže prodike nazovem onako kako ih treba zvati.
Ne lažovima, što je jasno svakome tko ih je ikad vidio i čuo, ne lopovima, što je jasno svakome tko prati pravosudne rezultate, ili barem pokušaje istih u tim strogo kontroliranim uvjetima hrvatskog pravosuđa.
Nego pravim imenom.
Jer njihova nesposobnost je kriva za tko zna koliko uništenih života, a o novcu kojeg su ukrali i zbog čijeg nedostatka sustav funkcionira još lošije nego što je uopće moguće, da ni ne počinjem.
Ti ostaci ostataka sustava još nekako, ali jedva, počivaju na onim poštenim liječnicima, sestrama i ostalima koji dijele našu sudbinu i rade za plaću i iz neke ljubavi prema životu, ljudima, domovini, ili čistom dobrom odgoju, a prepoznat ćete ih tako što vas nikad neće pitati za novac. Ni za glas na izborima. (O da, ima i takvih koji će iskoristiti vašu nesreću i strah za zaradu, a za njih je, nadam se – osiguran poseban krug pakla)
Pravim novinarima ostavljam da raspravljaju tko je od svih tih dužnosnika veći lažov ili lupež, meni je dovoljno nazvati ih – ubojicama.
