Radeći s okrivljenicima u Nurnbergu tražio sam prirodu zla i sad smatram da sam došao blizu definiranja. Odsustvo empatije. To je bila jedna zajednička osobina koja je povezivala sve okrivljenike, nemogućnost da suosjećaju s drugim ljudima. Zlo je, po mom mišljenju, odsustvo empatije.
Rekao je to kapetan (ili satnik, ako vam je draže) Gustave Gilbert, časnik američke vojske i psiholog, koji je spletom okolnosti vodio razgovore i psihološki testirao vrh nacističkog pokreta, bar one koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Stoga, teško da je u povijesti svijeta postojala adekvatnija osoba da o ovome priča.
U današnje vrijeme gdje je to pomanjkanje empatije dosta očevidno u društvu, koje uz to dosta stremi nekim totalitarističkim smjerovima, treba se dobro osvrnuti na satnika Gilberta i doba nacizma. Čak i današnja populacija sklona je eskapizmu i pojašnjenju nacizma samo kroz sam izvitoperen sustav i ideologiju, pa će se često kazati kako je Treći Reich imao takve zakone kojima su logori smrti bili legalni, kao i čitav Holokaust. No, prava je istina da čak niti nacistička Njemačka nije imala nikakve zakone koji bi legalizirali te tvornice smrti. Osobni odabir ljudi bio je da ne obraćaju pažnju na to.
Hitler i svita oko njega su ključne zločinačke poduhvate izvodili onkraj zakona. Da, postojao je set Nirnberških zakona iz 1935. godine koji su u svojoj srži oduzimali građanske slobode Židovima. No, niti u jednom nije pisalo da ih je dopušteno ubijati. Čak i početne zločinačke operacije nacisti su izvodili kontra svojih zakona, ne u sprezi s njima.
Noć dugih noževa bila je čistka unutar nacističkog pokreta, kad su operativno gledajući SS i Gestapo odradili obračun s jurišnicima SA i vodstvom tog krila Hitlerove stranke. Tog 30. lipnja 1934. godine, kako piše među ostalim i Michael Burleigh u svom historiografskom remek-djelu „Treći Reich – Nova povijest“, Hitler je bio u telefonskom kontaktu s operativcima koji su eliminirali problematični dio stranke, ali nikad nije bila izdana službena zapovijed, dapače, nakon ubijanja čak se provela i fingirana istraga.
Rohm i njegovi jurišnici bili su divlja nasilnička horda te iz današnje perspektive zasigurno nema mnogo onih koji bi plakali za njima. No, bitna je stvar da je Hitler čak i probleme unutar svoje stranke rješavao na mutne nelegalne načine, što je stvorilo jedan oblik navike kod građana, a uz sve su nacisti dobili i operativan modus operandi. Koji će iskoristiti i četiri godine poslije, 9. studenog 1938. godine, kad su njegovi nasilnici proveli Kristalnu noć, sistemsko uništavanje židovske imovine i ubijanje Židova u jednom determinističkom divljanju.
Kroz propagandu su njemački građani dovedeni u psihološko stanje da nemaju empatije prema ljudima za koje im sustav kaže da nema potrebe biti empatičan. Princip kuhanja žabe polako, kreneš sa SA nasilnicima, pređeš na Židove, a godinu-dvije poslije nemaš empatije prema nikome. Za postići takav stav velike većine stanovništva treba imati elitu koja smatra da najbolje zna što je dobro za naciju i ljude, te efektivnu propagandu. Marketing, reklo bi se.
Možda najbolji opis tog načina dao je Hermann Goring baš satniku Gilbertu u razgovorima, koje je američki psiholog opisao u knjizi.
„Jasno, ljudi ne žele ratovati. Zašto bi neki jadnik s farme želio riskirati vlastiti život u ratu kad najviše što od toga može dobiti je da se vrati na svoju farmu u jednom komadu? Prirodno, obični ljudi ne žele ratove, ni u Rusi, ni Amerikanci, ni Britanci, u krajnjoj liniji ni Nijemci. To se podrazumijeva. Ali, u konačnici, na vođama je država da odluče o politikama i uvijek je jednostavno povući obične ljude za sobom, bilo u demokraciji, fašističkoj diktaturi, kroz parlament ili u komunističkoj diktaturi.“
Zlokobne su ovo bile Goringove riječi, na koje mu je Gilbert odgovorio kako u demokraciji ljudi ipak imaju pravo nekog glasa kroz izabrane predstavnike, kao i da u Americi samo Kongres može objaviti rat (to se dosta adaptiralo od tog vremena, kako i sad vidimo). Nacistički vođa je na to dao možda i još zlokobniju izjavu.
„Oh, sve je to dobro, ali s mogućnošću glasa ili bez, ljude se uvijek može nagovoriti da prate svoje vođe. To je lako. Sve što treba je kazati da su napadnuti, napasti pacifiste da nisu domoljubi i da izlažu državu opasnosti. To jednako dobro funkcionira u svakoj državi.“
Dakle, sve potrebno za uspostavljanje agresivnog zločinačkog sustava je malo propagande i političkog djelovanja, što isključi empatiju kod ljudi, kao i elite koje smatraju da najbolje znaju što je dobro za običnog čovjeka. Zabrinjavajuće je da ljudski rod nije naučio ništa iz ovih iskrenih opaski Goringa, koji je bio jedan od top tri vladara u nacističkoj Njemačkoj.
Takva politika i propaganda su u Njemačkoj ljude doveli do stava da koncentracijske logore jednostavno ignoriraju. Kao što napisah, nisu oni bili zakonski uređeni, za sva ona odvođenja susjeda po noći Nijemci su u svojoj srži znali da se radi o zločinima, ali su odbijali to uopće doživjeti, čak i kad su se logori nalazi u njihovoj blizini. Dovelo je to krajem rata do situacije koju su ljubitelji serija mogli vidjeti dramatizirano u epizodi kultne Band of Brothers, kada američki vojnici tjeraju njemačke građane da asaniraju logor smrti, kako bi vidjeli što su godinama ignorirali par kilometara od svog mjesta.
U neku ruku sve je ovo svedeno u izjavi pastora Martina Niemollera, koji je kazao ono poznato: „Prvo su došli po socijaliste, šutio sam jer nisam socijalist. Onda su došli po sindikaliste, šutio sam jer nisam sindikalist. Potom su došli po Židove, šutio sam jer nisam Židov. Onda su došli po mene i nije bilo više nikog da digne glas.“ Neempatija je ta sklonost da ne uzimate srcu što se događa drugima, pogotovo ako ih se može smjestiti u neku ladicu. Ono što prosječan građanin ne vidi, ili ne želi vidjeti, jeste da se svakog može staviti u neku ladicu. I da će kad-tad i njihova postati problematična, ali tada neće biti pomoći, jer kako on nije za druge pokazao empatiju, tako drugi neće ni za njega.
Današnje vrijeme je takvo da sve sastojke za totalitarizam imamo. Postoje elite koje čak i na svjetskoj razini smatraju da najbolje znaju što je dobro za ljudski rod. I ovi to niti ne kriju. I na lokalnim je razinama sve više takvih političkih i ekonomskih elita. Uz sve to, u društvu je evidentno gotovo pa sistemsko nedostajanje empatije. Ekonomska realnost i političke propagande dovele su ljude ponovno do stadija da im je zapravo svejedno kako je drugima, dok god je njima u njihovom malom krugu dobro. Moderne komunikacije, višestruko moćnije od onog što je nacistima bilo dostupno, pokazuju se manje iskoristivima za neka znanja i širenja ljudske tolerancije. S vremenom su zapravo postali glasnici mržnje, podjela i stvaranja granica, prije svega onih u glavi.
Ako ne naučimo biti empatični, posve je onda moguće da zakoračimo u novo doba crnila i mržnje. Takve stvari se brzo razvijaju. Nacisti 1930. godine nisu bili na ozbiljnoj političkoj mapi. Četiri godine poslije su izveli Noć dugih noževa, a s pet godina odmaka su proizveli i Nirnberške zakone, kojima su oduzeli osobnost čitavoj jednog grupi ljudi.
