Amerika je prestala biti prijatelj, to je nešto što će Europa, a prije svega EU, morati čim prije prihvatiti kako bi izgradili novu geopolitičku poziciju. Europska politika obično je inertna, ali brzina kojom Trumpova Maga klika zauzima pozicije unutar SAD-a te njihova djelovanja na vanjskopolitičkom planu tražit će ipak nestajanje te inertnosti.
Od starta Trumpova mandata bilo je jasno da će se geopolitička slika svijeta mijenjati, čovjek je otvoreno tražio Grenland i Panamu za sebe. Neki su tada pristupali tome s tezom kako eto on to samo tako priča, ne bi li izvukao koncesije negdje drugdje. Nakon događaja koju su se zbili u posljednjih tjedan dana valjda je i najvećem skeptiku jasno da on to ne priča tek tako. Dapače, da su njegove ideje vjerojatno i rigoroznije i suludije.
Počelo je s konferencijom u Minhenu, gdje su Europljani zapravo po prvi put shvatili što ih čeka. Očekivalo se da američki potpredsjednik Vance priča o planovima za mir u Ukrajini, a on je održao tiradu u kojoj je kritizirao Europu i podržao desne proruske stranke, tvrdeći da im europske države zabranjuju demokratsko izražavanje. Bestidni nastup lutka na konopu konzervativnog polufašističkog milijardera Petera Thiela izazvao je samo diplomatsko zgražanje, ono koje se u offu govori novinarima. Tek je njemački ministar obrane Pistorius implicitno kritizirao Vanca i njegove riječi, dobivši od europskih kolega pohvale za oštrinu. Iako je u ovoj situaciji to djelovalo kao gašanje šumskog požara bokalom za vodu. Europska inertnost i diplomatska pristojnost prema ljudima koji bi svjetla gasili sjekirama. Nikava odluka nije donešena u Minhenu, nije se ponovila sramotna 1938. godina u tom gradu, samo je ostao taj nesporazum.
Drugi ešalon udara na Europu, ali i ostatak svijeta, odigrao se u Rijadu, gdje su se našle američke i ruske delegacije i raspravljale o miru u Ukrajini, bez pristupa samim Ukrajincima. Nakon više od četiri sata sastančenja malo je toga zapravo konkretnog kazano, više je tu bilo klasičnih diplomatskih izjava, valjda je zbog toga šef američke delegacije bio Marco Rubio, ministar vanjskih poslova i vjerojatno najklasičniji diplomat kojeg Trump ima u svojim redovima. Doduše, i njegov se izričaj promijenio, od “kad budu pravi pregovori svi će sjediti za stolom” do “svi će biti zadovoljni kad se postigne mir”. Dosta velika razlika.
Sinoćnje izjave samog Donalda Trumpa novinarima ukazale su pak da se u Rijadu dogodila svojevrsna Jalta, samo ovaj put nije bilo Britanaca kao 1945. godine. A historiografski zlobnici kazali bi kako je Churchillova uloga tada ionako bila više marketinška. Ovaj put nije bilo ni toga, a čini se kako su Amerikanci i Rusi podjelili Ukrajinu kako oni misle da treba. Kazao je Trump kako su imali tri godine za pregovore, reagirajući na pitanje zašto nije bilo Ukrajinaca za stolom. Poput kakvog modernog cara Trump je sam zaključio tko treba sjediti za stolom, a ujedno je najavljeno i povlačenje restrikacija prema Rusiji.
Američki mediji izlaze s tezama kako je dogovor jednostavan, Rusiji manje-više ostaje što je osvojila, uz moguće manje kompenzacije za povlačenje Ukrajine iz ruske regije Kurske. Ostalo ostaje sve isto, a mogući garant kroz mirovne snage mogla bi dati Europa, s tim da tim snagama ne bi vrijedio članak 5. NATO sporazuma, odnosno ako ih napadnu Rusi, neka se sami snalaze. Amrikanci ne bi išli vojno na teren, ali očekuju stanovite kompenzacije od Ukrajine u vidu iskopavanja minerala. Pitate se gdje Rusija mora popustiti? Pa, treba dati dobre ugovore američkim firmama za, ponovno, iskopavanje minerala, ali i za naftne poslove. Teško se oteti dojmu kako je dogovor oko Ukrajine samo biznis plan kako predsjedniku u sjeni Elonu Musku dati resurse za njegove proizvodne pogone, a s ovim naftnim dijelom se pridobija i stare bogataše fosilnih goriva.
Europa se u svemu ovome još uvijek ne snalazi, iznenadila ih je brzina događaja. Nisu u potpunosti upali u besmisao kao američki Demokrati, kojima se događa puzeći fašizam garniran američkim imperijalizmom dok oni još uvijek raspravljaju o tome kako je kampanja trebala izgledati, ali svejedno je i Europa krenula kaskati. Dok se ne shvati da je potreban jedan drugi rigorozniji smjer, Trump će moći zvoniti carinama. Koje ne uvodi zbog nečeg racionalnog, sve ono što drobi o tome su dijelom besmislice, a dijelom potpune laži, on ih želi uvesti jer je razredni nasilnik koji želi tuđi novac za krafne. Nisu nasilnici gladni, nego jednostavno mogu, pa žele.
Veliki europski problem bit će kvinslinški pokreti unutar samog sustava, desne populističke stranke koje su već zamazane ruskim novcima, a koje će sada i Amerikanci gurati. Poput svakog domaćeg izdajnika kroz stoljeća oni su motivirani s dvije stvari: nadom da će ih glavni nasilnik gotiviti te željom za osobnim probitkom i, nemojmo se lagati, bogaćenjem. Svaka desna populistička opcija u Europi uvijek ima i tu bar pritajenu želju o bogaćenjem. I u tim svojim nastupima tupit će o tome kako ne žele da im Bruxelles naređuje, pragmatično prešućujući da bi njima Washington baš upravljao, kao na koncu. Američki imperijalizam draži im je od europskog globalizma. A pojave imperijalizma u Europi najčešće su bili nagovještaji ratova.
Poseban odjeljak u ovom američkom imperijalizmu imaju domaći štovatelji trumpizma, inspirirani njegovim proklamiranim antiglobalizmom (iako, sad je to jasno, nije on protiv globalizma, samo je protiv onog u kojem on nije glavni), kao i njegovoj mržnji prema svemu drugačijem. Ne želeći shvatiti kako je njegov čovjek za ovu regiju Aleksandar Vučić, s kojim je već nekoliko godina u poslovnim odnosima te bi doskora Trumpov zet Jared Kushner trebao postati čovjek s najvrjednijim nekretninama u Beogradu. Ukratko, Trump je Hrvatskoj namijenio ulogu Ukrajine, ne Rusije.
Za kraj, treba kazati da američki imperijalizam nije nešto neviđeno, uostalom Pax Americana uspostavljena nakon WWII u neku je ruku to isto, samo projicirano kroz soft power. Trumpu je čini se ipak draži njegov davni prethodnik iz 19. stoljeća, James Monroe, koji je objavio doktrinu zasnovanu na suzbijanju utjecaja Europe u Sjevernoj i Južnoj Americi. Te posredno dalje i na širenju Sjedinjenih Država, on je doveo Louisianu u okrilje SAD-a. Gotovo sto godina poslije geopolitičar A. T. Mahan zapravo je razradio dalje tu doktrinu, a recimo direktno se zalagao za pomoć Kini kako bi se smanjio ruski utjecaj na nju. Monroe i Mahan su bili educirani ljudi različitih interesa, dok je Trump puno više drvosječa željan zarade. Ali je spreman odraditi njihove planove, malo adaptirane i s puno manje sofisticiranosti. I uz razliku da ovaj put on želi Rusiju kraj sebe, kako bi oslabio Kinu. A Europu u svakom slučaju čekaju turbulentna vremena.
