Zapitat će se netko možda kakav je ovo naslov… A poanta je da sam sjedio pred praznim ekranom i smišljao naslov koji bi opisao Miljenka Smoju. I svašta mi je palo na pamet, od isprazne fraze – 27 godina bez Miljenka Smoje, pa onda možda i nešto u smislu Miljenko Smoje – čovjek kojega čak ni Split nije zaslužio, ali shvatio sam da ne postoji prikladan epitet za veličinu poput njegove.
Miljenko Smoje je jedinica veličine i zato je to za naslov dovoljno.
Pisati ispraznu biografiju povodom 27.-e godišnjice smrti mi nije dovoljno dobro, navoditi njegova djela je redundantno, čak i milijun puta ispričana priča o tome kako ga je Split odbacio potpuno besmisleno i nezasluženo mi nema smisla, bez obzira što osobno to smatram jednim od najvećih splitskih grijeha ikad.
I zato ću samo spomenuti kako Smoje još nije dobio svoj spomenik, iako je to možda i najmanje važno.
Njegove riječi žive, ako nigdje drugdje, onda u priči o Hajduku, koja bi bez njega bila poprilično manje važna.
Ako vam ove riječi zvuče pompozno, razmislite o jednom od osnovnih slogana koje koriste navijači Hajduka, a i sam klub često – Junaštvo, čojstvo, poštenje, drugarstvo. Prkos moćnome, zaštita slabome.
To su riječi Miljenka Smoje, koji ih je pametno stavio u usta profesora Barača, a mi nikad nećemo doznati što je stari profesor doista rekao. Ali kao da je važno, mitovi su često važniji od istine.
Ili recimo ona Meštrova – raspast se može Austrija, krepat moredu svi kraji i carevi, ma Ajduk će ostat…
U svakom slučaju, već za koji mjesec, dan nakon Hajdukovog rođendana, obilježit ćemo stotu godišnjicu rođenja najvećeg splitskog, a za neke od nas i najvećeg hrvatskog pisca.
A u svakom slučaju – jednog od najzaslužnijih Splićana u novijoj povijesti. I bio bi red da barem to ovaj grad i ova zemlja obilježe onako kako je Smoje to zaslužio, kad ga već nisu ispratili kako je zaslužio.
