U Hrvatskoj se godišnje proizvede između 60 i 80 tisuća tona mandarina, od čega se gotovo tri četvrtine izveze. Specifičnost ove kulture je da je zapravo jedina koja u potpunosti pokriva domaće potrebe, a u isto vrijeme je uglavnom izvozni produkt. Uz izuzetak apsurda tune, koje se proizvodi u dovoljnim količinama za domaće potrebe, ali većinom ide u izvoz, i to baš u Japan, dok se za domaće potrebe uvozi, većinom iz Italije. Postoji još specifičnosti mandarina, prije svega ne radi se o kulturi raširenoj po čitavoj državi, već se gotovo isključivo proizvodi u 20 kilometara dugom području od Metkovića do Ploča uz Neretvu, s Opuzenom kao središtem proizvodnje. Također, nije domicilna biljka, čak niti mediteranska, već je prije više od 60 godina uvezena iz Japana.
A do nakon Drugog svjetskog rata iz delte Neretve se izvoz mogla tek kuga, kolera, malarija te lepra, narodski poznatija pod nazivom “guba”. Naime, tako močvaran kraj, prepun ustajalih bara, loše bočate vode i komaraca, kroz 19. i prvu polovicu 20. stoljeća patio je od bolesti koje su u ostatku Europe u to doba uglavnom bile iskorijenjen ili stavljene pod nadzor. Tako su kroz to razdoblje zabilježene dvije epidemije kuge i jedna kolere u dolini Neretve, u doba kad su te bolesti u ostatku Austro-Ugarske već bile uglavnom prošlost. Malarija je pak čitavo vrijeme uzimala žrtve, a lepra, odnosno guba, bila je uobičajena pojava u tim krajevima sve do 1925. godine. U Metkoviću je čak postojala i ustanova za udomljavanje oboljelih od lepre. U slobodnijem prijevodu: kolonija gubavaca.
Sve se to promijenilo u nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, a mandarine su jedan od onih slučaja kad jedna osoba napravi nešto što promijeni živote tisućama drugih. Stanko Parmać, ratni heroj iz Drugog svjetskog rata, zapovjednik 19. dalmatinske divizije, admiral jugoslavenske moranrice, nakon vojnog umirovljenja je sudjelovao u osnivanju PIK Neretve u svom rodnom Opuzenu. Postavljen je odmah i za direktora te je krenuo u mukotrpan proces melioracije neretvanske delte. Tom je poslu pristupio sustavno pa je od agronoma Franje Tabaina zatražio da mu odredi koja bi najbolja kultura za proizvodnju bila. On je pak nakon pomnih analiza i savjetovanja zaključio da je mandarina idealna, te je iz Japana uvezena ta biljka. Iako su bila vremena Hladnog rata, za savjet o uzgoju se obratilo i najboljem američkom stručnjaku za agrume, dr. Guyu Adrianceu, koji je doslovnmo odredio sve što je idealno za ovu kulturu u sprezi s tlom na jugu Hrvatske. Uključujući na primjer i udaljenost od jednog stabla do drugog, kao i načine gnojidbe.
U roku 20 godina dolina Neretve se u potpunosti izmjenila, od močvarnog kraja i teškog života koji su je “krasili”, postala je jedan od najvećih svjetskih proizvođača agruma u odnosu na površinu. Krajem postojanja one bivše države tom se kraju tepalo “mala Kalifornija”, a rasadnik agruma PIK Neretve u Opuzenu je stekao međunarodnu reputaciju, pa su tu o ovim kulturama dolazili učiti brojni stranci. Francuska, Italija, Grčka, Turska, samo su neke od država čije se znanje o agrumima stvaralo u Opuzenu, mjestu od jedva 2-3 tisuće stanovnika. Danas kada vidite uvozne mandarine, možete biti sigurni da su proizvođači prije par desetljeća svoje prve sadnice nabavili u Opuzenu. Mandarine su na kraju ispale dokaz kako sve plansko nije nužno loše, ako se to obavi sa smislom i logikom uz upotrebu znanosti.
Desetljeća su prošla, Parmać je umro još osamdesetih, rasdadnik PIK Neretve je, kao i čitava tvrtka, devastiran u divljpoj privatizaciji devedesetih godina, a iako dolina Neretve više nije znanstveni vrh kad su agrumi u pitanju, i dalje je proizvodni. Sam plasman posljednjih godina komplicira odnos EU-a s Rusijom, ali se kao odgovor na to povećalo domaće poduzetništvo pa ljudi iz Doline raznim prodajnim aktivnostima povećavaju i domaći plasman ovih agruma. Opstaju i nastavljaju ovu neobičnu priču o poljoprivredi u neretvanskom kraju, oslobođenom kuge, kolere, malarije i gube.
Ovaj je tekst dokaz kako su mandarine uzgajane i prodavane i prije estetskih zahvata na grudima. No, kako bi Amerikanci rekli: ne postoji loša reklama. Neka se priča o mandarinama, pa makar i na onaj najjeftiniji, erotizirani način.
Danko Radaljac