Search
Close this search box.
Vrijeme by DHMZ:
SPLIT 25.7℃ | lebić 1.8 m/s
12. travnja 2024. 15:38
Foto M. Knežević  

Mali Iž, mjesto gdje su Talijani zbog krađe maslinova ulja stvorili mitski otpor

PODIJELI

Mjesec dana nakon obilježavanja 80. godišnjice Maloiškog ustanka došla sam brodom u Mali Iž. „Smrt kapitalizmu i Ally McBeal“ piše na grafitu parapeta u uvali Komoševa u kojoj pristaje brod. Nitko ne zna što on točno znači, nije ni bitno, svi se obraduju kad ga vide.

Prošetali smo do uvale Knež i još jednom obišli spomenik palima za slobodu. I ovako, bez vijenaca, vojnika, svečanih govora i pompe, i dalje je moćan u svojoj silini, gordosti i prkosu. Na licu pobunjenika koji koljenima gazi fašista oslikava se svako od 65 lica Maloižana koji su poginuli na Sutjesci.



Samo nekoliko desetaka metara od njega je kuća Maksima Martinovića. Imao je dvije godine kad je oca vidio posljednji put. S majkom, dvojicom braće i sestrom završio je u logoru na Molatu, gdje su bili od kolovoza 1942. do ožujka 1943. Tada su se vratili na Iž, u opljačkano i zapaljeno selo.

Otac mi je poginuo 1943. u Petoj ofanzivi na Gornjim barama, tamo je izginulo najviše Maloižana. Majka se vratila s nama ovdje, sa četvero djece i nigdje ničega. Cijelo mjesto bilo je zapaljeni i opljačkano. Ona je bila heroj. Rođena je u Americi, u Kaliforniji, poslije su se njeni vratili i ovdje ju je čekala njena sudbina. Jako sam ponosan na njih oboje, na svoju majku i svoga oca.

Osamdeseta godišnjica Maloiškog ustanka 26. srpnja ove godine bila je na jedan od najvrućih dana sezone. Sva sila svijeta slika se u uvalu Knež. Zvizdan, ponos i veliko poštovanje za žrtvu kojoj se ne može odrediti cijena. Ono što se dogodilo točno 80 godina ranije prepričava se generacijama u Malom Ižu, mjestu u kojem rijetka kuća ne piše žrtve.

Brod se zvao Sofija. Uplovio je tog vrućeg dana, 26. srpnja u Mali Iž, uz Veli iž jedino mjesto na otoku. Na brodu su bili talijanski karabinjeri. Maloižani su znali po što su došli.

Cijeli taj srpanj Talijani su po kućama zapljenjivali maslinovo ulje. Zaključali su ga u mjesnu uljaru, a među mještanima puknuo je glas da će 26. srpnja doći brodom po ulje. Noć prije, desetak omladinaca iz Malog Iža provalilo je u uljaru. Ulje što su uspjeli skupili ribarskim su brodovima prevezli na Ugljan, a dvije veće kamenice u kojima je stajalo ulje razbili su macama i izlili ga u more plitke uvale Knež.



Ujutro su zorom došli Talijani. Uplovili su brodom po bonaci, a na površini uljenog mora se, kao nikad dotad, odražavala slika kristalno čistog vedrog neba. Ono što je uslijedilo nije bilo ni vedro ni svijetlo, već je označilo početak velike muke, mraka i gladnih godina za mještane Malog Iža od kojih se mnogi nakon toga dana nisu nikad vratili kući.

Kad su Talijani shvatili što se dogodilo, krenuli su sa odmazdom. Skupili su stanovništvo Maloga Iža u uvali Knež, opkolili ih i zahtijevali da se krivci prokažu. Svi su šutjeli, a fašisti su se tad okrenuli svećeniku koji je po knjizi rođenih prozivao okupljene. Izdvojili su osamdesetak mlađih ljudi, među njima četiri žene. Namjera im je bila da zarobljene odvedu u Veli Iž pa u Zadar u zatvor.

Omladina koju su probrali već je tad znala da je pokrenula sile koje se više ne mogu savladati niti umiriti pa su na hrvatskom jeziku, neprijatelju nepoznatom, dogovorili pobunu kad se ukrcaju na brod.
Dugogodišnja zadarska novinarka Davorka Mezić rodom je sa Malog Iža i u nekoliko rečenica približila mi je kontekst ustanka.

Maloiški ustanak se nije slučajno dogodio. Klima za iskazivanje otpora teroru je stvarana godinama ranije. Neki od povratnika iseljenika iz svijeta su donosili vijesti o borbama za slobodu i radnička prava stvarajući plodno tlo za širenje ideja socijalizma i komunizma pa su na Ižu već 1938. postojale ćelije komunističke partije, nešto kasnije i omladinske. U prosincu 1941. u prvoj grupi zadarskih otočana koji su otišli u partizane najbrojniji su bili Maloižani. Živjeli su pod okupatorskim fašističkim režimom, djeca su im u školi morala učiti i govoriti talijanski umjesto materinjeg jezika, novorođene se upisivalo pod talijanskim imenima, sloboda kretanja i uopće sloboda je bila ograničena. Znali su kako s terorom žive i znali su kako bi željeli živjeti te da se do toga može doći samo otporom i borbom. Saznanje da će Talijani doći rekvirirati ulje pokazalo se kao prilika za otvoreni i konkretni otpor, kaže Mezić.



Brod je krenuo, a naoružani karabinjeri držali su goloruku mladost na oku. Bili su na pola puta do Velog Iža kada je Šime Lukin, tada sekretar maloiške partijske organizacije, dao znak i poviknuo:
Drugovi, razoružajmo fašiste!

Odmah je poginuo Ljubo Lovrin, Ivo Lovrin je bio teško ranjen, a nekolicina pobunjenika lakše. Ubili su na mjestu četvoricu Talijana, dvojicu ranili, a dvojicu bacili u more. Nijedan od njih nije preživio. Brod Sofiju su dovezli natrag do Malog Iža, a zatim se oko 250 Maloižana, među njima i pedesetak žena, ukrcalo na brod i prevezlo se na Dugi otok, gdje su se punih 40 dana skrivali od fašista.

Tamo su imali točno 9 pušaka, 2 pištolja i 9 ručnih bombi i nisu smjeli stupiti u otvorenu borbu s neprijateljima. Već tamo su jedva preživljavali skrivajući se i nitko nije smio znati da su tamo.

Šestorica najstarijih među njima jednom su prilikom išli blizu kuća kako bi našli nešto za jesti. Fašisti su ih ulovili i strijeljali na mjestu.

Nakon 40 dana ribari iz Kukljice i Kali koji su ribarili u tom kraju složili su s da ih prevezu do Kornata odakle su se preko Tisnog i Tribunja dokopali kopna i Vodica. Tamo ih je dočekala Primorska partizanska četa i formiran je Primorsko-Iški bataljun. Preko Bukovice i Like su se prebacili u Bosnu u Unište, a kada je formirana Druga dalmatinska brigada, priključili su joj se.

Kad se saznalo što se dogodilo u Malom Ižu, odmazda fašista bila je momentalna. Obitelji i rodbinu pobunjenika odmah su odveli u logore. Ukupno 483 Maloižana bila su u logorima, većinom u koncentracijskom logoru na otoku Molatu.

Od 1287 stanovnika Malog Iža, u NOB-i sudjelovalo je njih 415, a od toga 146 žena. Poginulih i žrtava fašističkog terora ukupno je 204 od čega su 172 poginula u borbi, najviše u proslavljenoj Drugoj dalmatinskoj brigadi u kojoj su imali svoj Maloiški bataljun. U koncentracijskim logorima na Molatu, na Ošljaku i u Italiji u zatvorima bila su 483 mještana.



Strašne su priče o logoru na Molatu. Mnogima koji su o njemu nešto čitali, pa tako i meni, ostala je u glavi slika Talijana koji se goste dok logoraši gladuju, a kad kore od krumpira bacaju u more, djeca logoraši, potpuno izgladnjeli, skaču u more kako bi ih izronili i pojeli.

Neki su odvedeni u logore puno dalje od Iža. U Italiju, podno Rima, u logor Fraschetta. Upravo tamo se, dva mjeseca poslije ustanka, rodio Žarko Martinović, jedino dijete u svoje majke i oca koji je kasnije tragično skončao na ratištu. Po Žarkovu majku je otac doplivao s pobunjeničkog broda kako bi, trudna gotovo sedam mjeseci, s njim pobjela na Dugi otok. Uskoro se vratila na Iž, ali to nije dugo potrajalo. Uslijedio je logor u Molatu i zatim prebačaj u Anconu, u logor Loretto i u konačnici Fraschetta – logor drvenih baraka za koji su Talijani doveli Nijemce da ga projektiraju. U njemu je bilo 4.800 ljudi, od toga oko 300 Talijana, protivnika Mussolinijevog režima.
Tamo je, daleko od svoje kuće, prvi put zaplakao mali Žarko. Majka se s njim kasnije, kad je već imao šest mjeseci, vratila u Iž.

U tim krsnim knjigama ja sam fusnota, nisu ni znali da postojim kad smo se vratili. Po svjedočanstvu majke, tamo stoji, upisan sam u knjigu rođenih na samom dnu stranice.”

Jednoj ženi zvonio je mobitel. Tog vrućeg 26. srpnja prije mjesec i nešto dana. Zvuk koji para masu od mase je inače prezren. Zvonio je dalje i dalje, još jednom pa još jednom. Nikome nije smetao. Trajao je govor predsjednika Mjesnog odbora Mali Iž Mladena Lovrina koji je, govoreći na dijalektu, taknuo mnoge.

Mali Iž koji je dao 25 posto žitelja u partizane, lučonoša je i simbol otpora fašizmu – dalmatinski, hrvatski, južnoslavenski i europski. I zato na naš ovaj jubilej, kad se naša mladost vinčala sa smrću u ime slobode i čovičnosti, o tome moramo misliti i govoriti. To smo mi, tu su naši fundamenti i tu će biti za vike vikova. I sad evo nas ovdeka, ćeri i sini, unuke i unuci prid ovoga spomenika. Od 1287 stanovnika Malog Iža, u NOB-u je sudjelovalo njih 415, od toga 146 žena. Poginulih i žrtava fašističkog terora ukupno je 204. U bitkama na Sutjesci poginulo je 65 Maloižana. U logoru na Molatu, Ošljaku i Italiji, bila su 483 mještana. E to smo mi danas i sutra, ponositi potomci slavne generacije, iške, dalmatinske, hrvatske mladosti ovog školja, koji su jurišajući na nebo u ime Malog Iža urezali krvlju u knjige demokratske, slobodarske povijesti svijeta. Neka im je slava” – ponosno je kazao Lovrin.


Moji sugovornici, Maksim i Žarko teškom su mukom, brišući suze izgovarali rečenice o događajima kojih se ne sjećaju, o očevima čija lica znaju samo sa fotografija. Pričali su mi o svojim herojskim majkama i onome što ih cijeli život tišti.


Puno godina kasnije Žarko je putovao u Rim, ali u Fraschettu nikad više nije otišao. Neke stvari, kaže, treba ostaviti u prošlosti, a neke zauvijek nositi u srcu.


Fotografije: Mare Knežević

PODIJELI

Vezane vijesti

Search

Follow Us

Split

25.7℃

SW 1.8m/s

33%

1025.8hPA
  Vrijeme oko 17h:
25℃
Sub
25℃
Ned
24℃
Pon
20℃
Uto
20℃
Sri
  Vrijeme by DHMZ

Posljednje objavljeno