Zdravko Mamić ima fetiše, njega stvarno veseli kad uspije zajebat Hajduka, ili bar da on misli da je zajeba. Čitava operacija koja je izvedena za braću Baturine, a sve kako bi se via Žužulovog Splita dovelo tada 13-godišnjeg Martina u Dinamo pokazalo je na što je sve spreman da zabiberi malo klubu koji mu je trn u oku. Otužan je moj prezimenjak u posljednje vrijeme, u sve užem krugu je ljudi u Hercegovini, broj čuvara raste, broj mjesta gdje izlazi pada, tako da večeras zbilja malo života struji njegovim venama, Marko Brkljača potpisao je za Dinamo. Odnosno, nije Brkljača nego njegov otac, momak je još dva tjedan maloljetan, pa onda staratelj mora udariti amen na ugovor. Svejedno, moglo bi se okrenuti kakvo janje večeras, iako nije najbolja sezona janjaca, mužikaši će udariti kakvog Tozovca, Zdravko će bar na jedno večer biti u sedmom nebu, moći će se malo i košulja raskopčati, kravata oko glave zavezati. Zapjevat će se i koja Hajdukova pjesma, to mu je fetiš, mašta da je 20-godišnjak na Sjeveru Poljuda. Sutra će biti povratak u realnost, zaštitari će biti blizu, granica kretanja uska, dio uprave Dinama će mu raditi o poziciji moći, retorički kazano, ali večeras se slavi, imenjak je ponovno na vrhu svijeta.
I sad bi mogli raspredati je li se Mamić preforsirao, jesu li korišteni crni fondovi, je li Dinamu trebao igrač na poziciji Martina Baturine, drugog mladića kojeg forsiraju. Ali je nebitno, bitno je samo kazati da je ovo bio kapitalizam u svom najboljem izdanju. Marku Brkljači, odnosno njegovom ocu te menadžeru Dinamo i Mamić ponudili su više novaca nego je Hajduk i oni su otišli prema kontinentu. I u konačnici nema tu nekog velikog čuda, kapitalizam na djelu. Je, sad će krenuti priče iz tabora mladog talenta kako mu je obećano bolje napredovanje, kako su uvjeti za razvoj zvjezdani, ali neka vas ne zavara, Brkljača u Dinamo odlazi zbog novaca. Rekao bi netko, opet bolje nego u komunizmu, tada si u Partizan odlazio da ne ideš služiti 18 mjeseci na straži pored Prizrena.
Je, na kraju balade nogomet ima i emocije, mogao je Lovre Kalinić danas potpisati za Lazio, ali je on odbio njih kako su oni odbili Livakovića, jer nije sve niti u novcu za neke. I Marko Livaja je mogao danas biti u Kaštelima il’ Splitu i čekati početak priprema u nekom klubu liga petice, zarađujući i milijun eura više nego sad. Filip Krovinović isto tako. Drugi Kalinić. Ali tako to ide u životu i poslu, Marko Brkljača nikad neće biti Kalinići, Livaja ili Krovinović. On će biti plaćenik.
Cristiano Ronaldo ima bolesnu statistiku u Realu, neviđeno nešto. Ali nikad neće biti doživljen legendom u rangu Raula Gonzalesa, Emilia Butraguena, Michela ili di Stefana. Jer je plaćenik, nije imao ono nešto što ga poistovjećuje s klubom. I to je sudbina Marka Brkljače, da bude označen plaćenikom, prezren od svojih s juga, a uvijek smatran “odozdo” od onih s kontinenta. Osim da u šeksipirijanskom zapletu za 15 dana za 18. rođendan zatraži raskid ugovora i kontra odluke oca i agenta se vrati u Hajduk. Ali vjerojatnost za to je jednaka onoj da večeras dobijem na eurojackpot i od sutra prestanem pisati i propadnem u izmaglici raznih maligana u kratkom roku. Jer, kapitalizam. I zato ga moj prezimenjak voli. Nemaju svi cijenu, ali mnogi imaju.