Neobično mi je gledati Livaju na Svjetskom prvenstvu, razvija toliku dvojnost osjećaja da sam pod stresom. S jedne strane, stvarno mi je drago da taj momak napokon zasluženo igra pod najblještavijim svjetlima nogometne pozornice, što Svjetsko prvenstvo jeste, makar bilo ovako nakaradno. S druge strane, od starta natjecanja lovi me anksioznost zbog dvije stvari. Prva je da će se Livaja ozlijediti. Po domaćim terenima se mora paziti soldastih sjekira i njihovih sudačkih patrona, ali stvarno bi bilo tragično da kakvu ozljedu pokupi iza devet mora u Katru. A nije da nema ozljeda na natjecanju, pa onom nesretnom Saudijcu su temeljito i čeljust stukli, a Christian Mate Pulisich je dobio po zdjelici. Ej, po zdjelici, kakva je to nogometna ozljeda?!
Drugi je strah da će nastaviti igrati dobro i onda će nekakav prokleti premierligaš koji se bori za Europu doći s hrpom novca kojeg ionako imaju kao blata i kupit ga sad. Je, možemo se mi sada busati u prsa da ne damo Livaju, ali hajdemo iskreno, da Brighton dođe sutra s 25 milijuna eura za Hajduk, što mogu, imaju oni i više, te daju Livaji tri milijuna eura po godini, tko bi mogao spriječiti taj transfer? Ne bi bilo korektno niti prema Livaji, niti prema Hajduku, niti prema zdravom razumu. Tu je jedina stvar ako Livaja stvarno ne želi ići nigdje za nikakve pare, ali stvarno nikakve, onda ništa, ruši sve druge spomenike po Dalmaciji, na svim samo bista Marka Livaje i ‘ajmo pit. I zvat Marija da se vrati, da klub bude na pogon kaštelanskih turbo punjača.. A ako bi se dogodio ovaj loš scenarij? Evo kontroverznog prijedloga: Dinamu ponuditi trećinu dobijenog iznosa za Brunu Petkovića. Evo se smijem kad razmislim kakva bi to divljanja po medijima izazvalo. I ne samo medijima. Inače, nisam Brighton slučajno naveo. Igraju dobro, ali napad im je beskoristan kao žmigavac u BMW-u, da nema Trossarda na krilu ne bi gola zabili.
Postoji još jedan razlog zašto mi je teško dijeliti Livaju s drugima po državi i šire. Ove dvije sezone što je tu on je već ušao u legendu i koliko god možda zvučalo kao da me ošinulo u glavu, jednog dana će u povjesnim knjigama Marko Livaja biti uz bok Matošiću, Vukasu, Juri Jerkoviću… Je, nikad neće stići njihove brojke, više nitko nikad neće zbog nogometnih zakonitosti koje su se promijenile, ali važnost tog tihog povratka moći će se valorizirati tek u godinama što dolaze. I ove dvije sezone do sada Livaja je bio samo naš. Oduvijek je on tip igrača kojeg obožavaš kad igra za tebe, a mrziš kad je u protivničkom timu. E, sad odjednom čitava Hrvatska gotivi Marka. I to mi izaziva uznemirenost. Nisam ja na to navikao.
Na sreću, uvijek dođe neki idiot koji sve vrati na početne postavke pa nekako bude lakše. Bio je tako jedan u anketi u Zagrebu, čak ne možeš reći da je mladost ludost, jer sigurno ima preko 50 godina, veli on da protiv Belgije ne bi samo Livaju u početnoj postavi, “samo ne njega, previše ga se spominje“. Dobro je, situacija ipak nije promijenjena, a dio mene čak se slaže s gospodinom, onaj dio koji je zabrinut zbog one dvije stvari.
