U NBA analitičari često koriste naziv glue guy, čovjek ljepilo reklo bi se u slobodnom i ofrljem prijevodu, za igrača čiji učinak ne možeš gledati kroz sirove brojke, nego ga se mora sagledati kao element kohezije, onaj koji svojom igrom skup pojedinaca čini ekipom. Napisane su priče i priče o glue guyevima, pokušalo se nekako normizirati njihov utjecaj na ekipu, ali zapravo nikad se u tome nije uspjelo. Jer glue guy može biti igrač koji u prosjeku zabija deset poena, a može biti i onaj od 18. Nema pravila, a kad nema pravila, teško je razviti statistički model, koliko god Amerikanci patili na njih.
Zašto vam dosađujem s glupim predavanjem o košarci i to čak američkoj? Koga briga za taj show koji sve manje veze sa sportom ima? Pa, ovo je bio uvod u priču o Filipu Krovinoviću, glue guyu Hajduka, vječno nasmijanom momku koji je nakon godina nastojanja napokon došao tamo gdje je želio.
Marko Livaja neupitno je najbolji igrač današnjeg Hajduka i evidentno najveća zvijezda. Lovre Kalinić je kapetan i čovjek koji drži harmoniju u svlačionici. Nikola Kalinić je doveden da bude faktor X, da rješava napete zatvorene utakmice, kako je riješio onu protiv Dinama. A Krovinović sve to veže na terenu, stvara od tih sastojaka igru, kao neki mali maestro.
Iako mu zapravo statistika uopće nije loša, nije ni neka vanzemaljska, ali ono što Krovinović čini je ta tečnost od igre. To se statistički (ah ta vražja statistika opet) tek donekle kroz broj dodavanja može vidjeti, iako i to zna zavarati, ima igrača koji jednostavno vrate loptu u obranu, piše se uspješno dodavanje a igra je tečna kao cigla. Kod Krovinovića to nije tako, on je baš klasični plejmejker. Poput Thiaga Alcantare ili onog igrača koji je dušu prodao za šaku škuda.
Ali ta sklonost lijepljenju ide i dalje od same igre, Krovinović sjaji tolikom pozitivom da bi ga se moglo deklarirati i kao antidepresiv. Tko god je ikad bio u nekom grupnom okruženju i tamo radio, zna koliko su takvi likovi bitni. Koliko je onda lakše raditi.
Zagreb je u srži mali grad, možda on ima skoro milijun stanovnika i bezgranično je dug s istoka na zapad, potovo u doba gužvi, ali zapravo svi sve znaju. Pa sam tako znao i tri tajna skauta Hajduka iz onog doba kad je to postojalo jer se klasične skaute nije moglo ili nije htjelo platiti. I znao sam da je najmanje jednog od njih Filip Krovinović, tada 18-godišnji veliki talent Zagreba, cijepio da kaže Brbiću da nagovori Medića da ga pusti u Hajduk.
Brbić nije nagovarao, ili nije uspio nagovoriti, Krovinović je otišao u Rio Ave, Hajduk je dobio normalnu skautsku službu. Tek sedam-osam godina kasnije taj mladac iz Zagreba je preko Portugala i Engleske došao do Poljuda, zapravo kao još bolji igrač, a prije svega kao nasmijani glue guy.
