Nipper Lawrence je strip junak koji je mnogima sad u srednjim godinama bio magnet prema nogometu, makar gledanju istoga, omaleni klinac koji postaje zvijezda Blackport Roversa inspirativna je priča koju će teško zaboraviti ratna generacija s ovih prostora, u ono vrijeme je bio doživljaj dočekivati novi broj Nippera i vidjeti kamo je stigao u svojim nogometnim borbama. I jesu li Len Duggan i Barry Day odigrali kako valja i hoće li Blackport, unatoč svim zavrzlavama, na kraju bkiti prvak i pobjednik.
Usporediti Marka Livaju s Nipperom Lawrenceom u istom je trenutku i pogrešno i najtočnije na svijetu. Pogrešno jer Nipper nikada nije bio zvijezda u tipičnom današnjem značenju te riječi, koja uključuje brojanje folovera, lajkera i kako se već oni što prate druge društvene mreže zovu. Livaja to jeste, njegova pojava i na društvenim mrežama izaziva reakcije, uostalom, nije se slučajno Hajduk odlučio brendirati ga. Nipper je s druge strane bio dijete ulice, s lučkih dokova Blackporta, imaginarnog grada, s malo pravog smisla za ponašanje prave zvijezde. I upravo zato je i najtočnije usporediti Livaju s njim, jer je on i to, momak iz Gornjih Kaštela, onih koja su više bila radnička nego turistička, dijete ulice, za kojeg je najnormalnije čuti priču da je pješke iz Kambelovca došao u Stari i tražio najjačeg tamo, da se pobije s njim. Nije s lučkih dokova, ali samo jer ih Kaštela nisu imala.
Zbog te njegove dualnosti, da će iz Biograda morati sam nakon ekipe, jer je zapeo na terenu dajući svakome potpis, ali i da će uredno otići s ekipom na termin, sve to čini Livaju narodnim herojom, kad su Hajdukovci u pitanju. Nakon godina lutanja njegov je dolazak svima dao nadu, kakva se prije ipak nije mogla namirisati. Njegov je balun natjerao i protivničke navijače na stadione, makar da ga mogu mrziti iz prvog reda. A na kraju, njegov ostanak do 2027. godine, lako moguće do kraja karijere, znači da sad svaki navijač Hajduka može u svojoj glavi kazati kako je jasno da ova ekipa nije plesala samo jedno ljeto. Jer, nekako, u nutrini, svi mi znamo da će sve biti u redu dok je Marko s nama. Dobro nam je s njim, a nekako sam dojma da je i njemu s nama, da je našao neki unutarnji mir sad kad je doma. Nekad se stvari jednostavno poklope. Nama su se, čini se poklopile. I nekako se uvijek uzdam u nekakve svemirske pravde, pa ću onda nastaviti u onom out-of-box ili bolje “van pameti” stilu Lukše Jakobušića od danas. Stvarno vjerujem da s Markom Livajom do 2027. godine možemo ispraviti onu nepravdu iz 1980. godine, kad nismo uzeli što smo trebali. Pa makar me smatrali ludim k’o kupus.
