Dan danas postoje ljudi koji će mi spremno satima objašnjavati kako Josip Juranović nije niti za Primorac iz Stobreča. Džaba spominjati kako je momak igrao u Hajduku, Legiji i da je sad u Celticu, što niti jedno nije baš za baciti. Džaba reći i da će vjerojatno nakon Svjetskog prvenstva i u jači klub od Celtica. Ne, jednostavno je, ne valja i gotovo.
Juranović je tako pokazni primjer koliko je teško biti nogometaš Hajduka, kakav je to pritisak. Dok je bio tu stalno je trajala ta skepsa u njegove mogućnosti, iako je čovjek manje-više zbog potreba sastava igrao na svakoj poziciji osim golmanske, i iako se zapravo nitko ne može sjetiti neke njegove epohalno kardinalne pogreške, koja je napravila ogromnu štetu klubu. Ono što se najviše ljudima urezalo u pamćenje je ona stativa protiv Gzire, što je vjerojatno dovelo do nečeg što se zove pomaknuta agresija, postoje navijači koji su ljuti na njega jer je pogodio stativu, a ne ljute se na one koji ni blizu stativa nisu bili.
Jednostavno je to tako, kad je Hajduk u pitanju netko uvijek mora biti na tapetu. Tako je jedno vrijeme za tu poziciju bio zadužen Josip Juranović. Lani je to bio Marin Ljubičić. Sad je lagano blizu toga možda i najviše Stipe Biuk, što je van svake pameti. Kunu se ljudi u mlade i da ih treba razvijati, ali ako do 20 godine ne nadmađe brojke Bajde Vukasa, onda su za staro željezo.
No, poučak kod Juranovića dodatno je zanimljiv. Čovjek nakon odlaska ima karijeru koja je za poželjeti, najpoznatiji poljski sastav, onda dođu najpoznatiji Škoti po tebe, postaneš standardan na poziciji desnog beka u reprezentaciji, dobro igraš Svjetsko prvenstvo, ozbiljni novinari, ne hrvatski, krenu navoditi kako će se transferirati nakon Nove godine. I sad bi pomislio čovjek kako će oni koji su imali na zubu Juranovića malo kalati, posut se pepelom, bar kazati da je sad bolji, pa makar nastavili lupati k’o maksim po diviziji da nije bio dobar u Hajduka.
Ali ne, teško je reći da si u krivu i da nešto nisi dobro predvidio. Ne teško, nego za neke nemoguće. Lakše je govoriti da su u krivu Dalić, treneri Legije i Celtica, kao i sportski direktori tih klubova, svi oni krivo vide. Ili su u uroti protiv nogometnih znanja trenera laika s ovih prostora. I nije da je sve ovo bitno zbog Juranovića, on je skroman momak kojni je doslovno s ulica Dubrave došao do svjetala Glasgowa, borac je to, ne diraju previše njega misli 21. stoljeća. Bitno je zbog svih nas kojima je Hajduk drag. Jer dogodit će se da neki igrač nije imun na glupe kritike, da ga to dira i da će onda imati problema s igrom. Dogodit će nam se Marin Ljubičić. Zbog kojeg oni koji su ga prije šest mjeseci željeli dati za besplatno s mašnicom sada kukaju da će otići za premale novce. Jer čim se maknuo od bljuvanja i medijske mašinerije, momak se vratio onome što zna – trpanju golova.
I za kraj, ne, ne može se reći idite u barokomoru ako je pritisak. Jer što mislite da pritisak nije u Linzu? Je, manji je, Germani su to, cijene sustav, a ne kafansku filozofiju. Ali u Legiji pritisak ne bi trebao biti ništa manji nego tu. Ili u Glasgowu, gdje uz svoje pametnjakoviće imaš i one od rivala. Ali ne, nekako je tu na našim prostorima došlo do jedinstvenog, endemnog, miješanja kafanskih filozofa i medijskog mainstreama, koji često prenose taj kafanski skauting i bivaju glasnogovornici, samo za jedan dodatan klik. I tako je došlo do toga da je možda i najteže igrati ovdje. Prokleti Balkan.
