Jedan sam od onih kojima ide na nerve kad se mladog igrača nakon jedne utakmice diže u nebesa. To ide do te razine da sam se spremno svađao s ljudima kad bi krenuli pričati o novom odličnom mladom igraču. Pričali su mi tako o Mujanu, Vojkoviću, Jandreku, Krekoviću… Kvragu, sjećam se kako su u onoj generaciji s početka tisućljeća spominjali i Marija Grgurovića i Igora Lozu. Unatoč različitim potencijalima (Grgurović je mogao biti odličan igrač, ali splet okolnosti je to spriječio), za niti jednog nitko realan nije mogao kazati da ima potencijala biti veliki igrač Hajduka.
Zapravo u ovom tisućljeću se objektivno moglo samo za tri igrača kazati kako su imali veliki potencijal još dok su bili u omladinskim kategorijama. Radi se o Nikoli Kaliniću, Nikoli Vlašiću i Andriji Baliću. Za Kalinića i Vlašića se može kazati već sad da su ostvarili svoje potencijale (s tim da Vlašić ima vremena sve to dignuti na jednu veću razinu), Balić je pak zbog okolnosti do sada poprilično potratio svoj talent. Nije nevažno napomenuti, Kalinića se unatoč perspektivi često zajebavalo, jer nije bio igrač koji će trpiti svašta, primjerice guranje nekih drugih igrača zbog menadžera. No, kvaliteta na kraju ispliva.
I dobro, sad kad sam nabrojio sve ovo, da pređem na bitno. Sam se ne mogu primiriti i ne biti oduševljen kad gledam Luku Vuškovića. Godinu dana sam se trošio ljudima oko sebe pričati “pomalo, ne dižite ga u nebesa, premlad je, svašta se može dogoditi”. No, nakon ovih odrađenih seniorskih priprema te ove utakmice za juniore jučer, samo mogu onako zapanjeno držati usta otvorenima i šutjeti. Ne postoji segment igre u kojem je mladi Vušković loš i reći ću nešto što mi je samom nekad išlo na živce kad čujem: Hajduk nikad nije imao talenta od niti 16 godina koji je toliko dobar. Nije. Bar ne u posljednjih 40 godina, vrijeme prije toga previše ovisim o medijima tog doba, a to je nešto što ne daje realno stanje.
Odličan je gol jučer bio, ali nije skok to što čini Vuškovića posebnim. Ima preko 190 cm, ako neće biti dobar u skoku neće biti dobar branič, to je jednostavno. Sine qua non rekli bi stari Latini, dobar skok je ono bez čega ne možeš biti dobar branič. A Vušković ima dobar skok i dobro je to znati. Ali sve ono dugo ga čini vanserijskim talentom, svjetskom razinom. Ona slanja protivnika po ćevape tokom iznošenja lopte, to je ono što danas čini vrhunskog stopera. Kvragu, jednom je uspio predriblati i komentatora Igora Ćurkovića, koji je poletio s izjavom da ide dodavanje. Ne, išla je finta i lopta na drugu stranu od očekivane. I glavni trenutak dvoboja, ona duga dijagonala na desno krilo lijevom, formalno slabijom nogom, po buri koja je lupala Poljud. Ništa lošije od Eleza, ali s desnom nogom Eleza.
Reći će netko kako ima manu, da je spor. Što nije u potpunosti točno. Ima Vušković veliku sprintersku brzinu, ali tu podsjeća na Tudora. Koji je isto imao brz sprint, ali je zbog visine i konstrukcije tijela imao teretniji start. Zbog te konstitucije uostalom niti Usain Bolt, najbrži sprinter svih vremena, nikad nije bio u vodstvu u prvih 20 metara utrka. U nogometu je za razliku od atletike tih 20 metara ključno, ode napadač ako tu stekne prednost. No, vrhunski braniči, koji su nerijetko teži i viši od drugih igrača u polju, taj fizički neispravljiv nedostatak kompenziraju igračkom inteligencijom, postavljenjem, reklo bi se onako pučki.
Vušković je tu već sjajan, kao mali trener je na terenu, a s iskustvom će se to samo poboljšavati. Uvijek se sjetim najelegantnijeg braniča u godinama praćenja nogometa, Alessandra Neste. Nikad nije bio nešto naročito brz, dapače. Ali se inteligencijom, postavljenjem i pravovremenim startovima dovodio u situaciju da ni ne treba kretati u sprint. Samo ga je jednom onomad Marco del Vecchio poslao na travnjak da pase travu, ali svatko ima svoje dno, moralo se to i Nesti dogoditi, i to protiv najmrskijeg protivnika i protiv tehnički najslabijeg protivničkog napadača (Montella, Batistuta i Totti su u to vrijeme isto bili u napadu Rome).
Zakonitosti u današnjem nogometu su takve da Vušković vrlo vjerojatno neće biti još pet godina u Hajduku. Dapače, svaki prijelazni rok morat će se strepiti hoće li sletjeti ponuda koju se ne može odbiti. Zato sam nekako s veseljem dočekao 1. veljače, kad se zatvaraju transferi u ligama u koje će Vušković otići. Sad će bar sigurno imati nastupe za prvu ekipu Hajduka. Svaki će rok biti tako, nažalost, veliki klubovi sad su toliko moćni da bez problema i straha od rizika mogu za svjetski talent istresti 15-20 milijuna eura. A to su novci koje Hajduk jako teško može odbiti i kockati se. Jer, život je surov, sport je još suroviji, za sve se radi cost-benefit analiza. Koliko znam, najviše što je Hajduk u svom postojanju ikada odbio je 12 milijuna eura, ali za jednu specifičnu situaciju. Uglavnom, ne bih bio u koži upravi kad primi ozbiljnu ponudu za mladog Vuškovića. Mnogo toga će ovisiti o toj procjeni odbiti ili prihvatiti. A do tada, samo možemo guštati da ćemo ove polusezone vidjeti ovog mladića i u seniorskoj konkurenciji.
