Rat u Ukrajini ušao je u drugu kalendarsku godinu, još nas mjesec i pol dana dijeli i od prve obljetnice. Borbena djelovanja sve više nalikuju na ona u Prvom svjetskom ratu. U takvoj kontstelaciji sve je očiglednija važnost topništva, pogotovo zaliha streljiva za isto. Utrošak granata i raketa na dnevnoj razini je toliki da obnovljivost zaliha počinje igrati ozbiljnu ulogu u procjenama nastavka ratovanja.
Topništvo u ruskoj vojsci je doktrinarno sredstvo napada. Pojednostavljeno kazano, ruski napadni planovi su temeljito topničko granatiranje nekog prostora, nakon čega oklop i ljudstvo ulazi u razrušen i uglavnom napušten sektor. Početkom ljeta prošle godine u vrhuncu ruskih djelovanja trošili su 60.000 granata dnevno. Radi se gotovo o nezabilježenim brojkama, tek se prvi dani bitke za Berlin u Drugom svjetskom ratu mogu mjeriti s tim količinama. No, s krajem ljeta postalo je jasno da Rusija više ne može držati takav tempo. Najprije su u sastav ukrajinskih snaga stigla oružja koja su bila sposobna na 50-tak kilometara udaljenosti od fronta uništavati skladišta streljiva. Tada je uništen solidno velik broj granata i raketa, a još bitnije je bilo otežavanje dostavljanja streljiva na topničke položaje. A onda su Rusi i shvatili da gube u igri brojki.
Naime, da su nastavili trošiti 60 tisuća komada streljiva dnevno, do danas bi već bili istrošili kompletne zalihe. Prema obavještajnim procjenama Rusija se spremila za rat stvorivši zalihe od 15 do 17 milijuna komada topničkog streljiva. Radi se o ogromnim brojkama, ali ritam potrošnje od 60.000 dnevno u tom bi slučaju bio dovoljan samo za nešto manje od 300 dana ratovanja. Industrijska proizvodnja im je ipak načeta ozbiljno sankcijama te nisu u mogućnosti proizvodnjom dovoljno pratiti ratna zbivanja. Stoga danas Rusi na bojišnici troše dnevno maksimalno do 15.000 granata, često i manje, a ova bi brojka bila i dosta manja da nema gotovo pa patološke borbe grupe Wagner na području oko Bahmuta.
Ukrajinci s druge strane su na pet tisuća ispucanih granata u prosjeku dnevno. Iako broj djeluje mnogo manji od ruskog, treba uzeti u obzir razliku u preciznosti. Ukrajinci ponajprije HIMARS-ima, VBR-ovima M270 i granatama Excalibur od 155mm postižu topničke ciljeve s mnogo manje utrška strijeljiva od Rusa. Plastično kazano, za ono što Rusima treba pet do deset granata 152mm, Ukrajinci postignu jednim Excaliburom. Najbolje se to vidjelo na Božić, kad je HIMARS pogodio objekt u kojem se nalazilo nekoliko stotina friško regrutiranih vojnika te skladište streljiva. Doduše, mnogo govori o ruskoj vojnoj aljkavosti činjenica da su u isti objekt gdje čuvaju streljivo smjestili vojnike. Ne treba imati ikakvu vojnu školu za shvatiti da je to ekstremno glupa ideja.
Rusi su potrošili desetak milijuna komada zaliha, a procjena je kako će im ove preostale zalihe uz proizvodnju te nabavke sa strane omogućiti da i ovu godinu izdrže u istom ritmu. No, 2024. godina bi im onda postala problematična izuzetno. Vjerojatno će i zbog problema s logistikom prosjek ispaljivanja padati, Ukrajinci uporno gađaju logističke točke u njihovoj pozadini i to daje rezultata. Za pretpostaviti je da će Rusi sve više nagovarati Sjevernu Koreju da im prodaje topničko streljivo, jer više ne ovise o sebi.
Ukrajina s druge strane će ovisiti o Zapadu. Iako su i sami pokrenuli proizvodnju, ona svakako ne bi bila dostatna. Dapače, ovaj rat pokazuje kako je i NATO bio nespreman za ratove ovakvog intenziteta, u veljači prošle godine proizvodnja topničkih granata i raketa nije bila dovoljna da pokrije potrošnju Ukrajine na godišnjoj razini. Kako se pokazuje da intezivni ratovi nisu stvar prošlosti, države unutar NATO saveza rade nove doktrinarne dokumente i paralelno povećavaju proizvodnju. U ovom trenutku ona je već dovoljna da pokrije godišnje potrebe Ukrajine, Amerikanci i Česi su zapravo najjače potegnuli u 2022. godini i podigli kapacitete NATO-a. Mala digresija, Hrvatska ne piše nikakve nove doktrirane dokumente zbog ovoga niti stvara ikakvu proizvodnju. Dapače, vjerojatno će zapeti u čekanju za već naručene sustave, jer se mjenjaju prioriteti kod proizvođača.
No, same brojke koje pokrivaju ukrajinske potrebe neće biti dovoljne. S jedne strane, u nekom trenutku će Ukrajinci imati veću potrošnju, jer će krenuti u ofenzivne akcije. S druge, države pojačavaju i svoje zalihe i jednostavno postoji potreba za dodatnim količinama. Amarikanci imaju plan o utrostručavanju proizvodnje do 2025. godine, no trebat će nešto da pokrije razdoblje do tada. A NATO po tom pitanju ima dva “jokera zovi“.
Prvi je Australija, Down under je 2021. godine otvorio jednu od najmodernijih tvornica streljiva na svijetu te zasigurno može na godišnjoj razini prepustiti Amerikancima ili Ukrajincima nekoliko stotina tisuća granata. Najveći mogući izvor topništva je pak Južna Koreja, od koje su Amerikanci već kupili 100.000 granata koje su prosljedili za Ukrajinu. Južna Koreja ima preko 6.000 komada topničkih oružja te se drži da su njihove zalihe na razini ruskih. Naime, kako se oni doktrinarno spremaju za rat sa sjevernim susjedom, za kojeg drže da će biti topnički intenzivan, njihovo gospodarstvo već je desetljećima spremno za ovakve izazove. Zbog svega toga za pretpostaviti je kako bi u 2023. godini trebao biti pojačan izvoz streljiva iz Južne Koreje.
Velike i dugotrajne ratove na kraju dobivaju ili gube sposobnosti industrijskih kapaciteta da prate vojne potrebe. Rusi trenutno imaju prednost u zalihama topništva, ali se to topi na dnevnoj razini, a industrijski kapaciteti za sada ne djeluju sposbni da servisiraju veliku potrošnju. S druge strane Zapad diže kapacitete, Ukrajina će u najgorem slučaju imati mogućnost održavanja trenutačnih brojki, Ali treba napomenuti kako je popriličan postotak povećanja proizvodnje u Americi i Europi usmjeren na navođene projektile, čija je vrijednost multiplicirana u odnosu na one obične. Rusi tu najviše zaostaju, dalekometni raketni projektili njihov su forte kad je ta preciznost u pitanju. Njih je sve manje, a na njihovoj proizvodnji najsnažnije se osjeti utjecaj sankcija.
Iako su pretpostavke u ratu često izvor pogrešaka, ipak se može predvidjeti da će zasigurno još neko vrijeme Rusija imati brojčanu prednost u “glupom” topništvu. Ukrajinci će pak parirati tome s pametnijim granatama i raketama. Najava slanja dalekometnijih projektila za ukrajinske HIMARS-e dovest će do dotanih poteškoća Ruse, jer će skladišta morati izmjestiti još dalje, što će posljedično dovesti do dodatnih problema u opskrbi isturenih položaja. Ukrajinci će pak vjerojatno pokušati nabaviti i veće količine kamiona, kako bi optimizirali logistiku i omogućili brzu koncentraciju topništva na pojedinim sektorima bojišnice. No, to je već tema za neki drugi tekst.
