Kad sam nedavno pročitao da su splitske gradske vlasti dale nemale pare za nekakav Elaborat o obnovi stadiona Poljud arhitektonskom studiju Nenada Fabijanića -široj javnosti poznatog kao kućnog arhitekta zagrebačke uprave Milana Bandića – na koga je njegov kum Boris Magaš eto namro autorska prava Stadiona, pomislio sam, pa dobro: neka nose, neće ga valjda obnavljati …
Ali hoće! Sekta besprizornih kleptomana, neiživljenih zlostavljača prostora koja je nadživjela i Tita i Tuđmana ide dalje! Tvorci socijalističkih rugoba koji svojom nesmiljenom estetskom opačinom opravdavaju čak i rušenje pojedinih komunističkih spomenika, ljubomorno čuvaju svoje samonametnute trofeje pa su tako i dvije papučusine uvučene jedna u drugu na splitskom poljudskom blatištu (lat.palude) postale ne samo nesrušljive, nego evo i obnovljive?! Eto, plaćat ćemo da se obnovi to “nešto” što zasigurno nije nogometni stadion već prije spomenik bahatosti planera socijalističkih eksterijera u kojemu nema ni spomena gostoljubivosti. Ide ruševina u rekonstrukciju i mi ćemo pretrčavati iz sektora u sektor na poluvremenu, a dim baklji sa sjevera miješat će se sa bljeskom zavarivača raspadnutih nosivih cijevi nad našim glavama. Popravljat će se arhitektonsko čudovište, sumanuto artističko zdanje čiji se komercijalni sadržaji mjere u promilima u odnosu na ukupan volumen, to nesretno cjelodnevno boravište 35.000 ljudi koje ima jedan klimatiziran prostor, tri zatvorene prostorije – dvije svlačionice i trofejnu salu – to nešto otpočetka nikakvo, nepogodno valjda čak i za današnje uručenje štafete. Rekonstruirat će se “konstrukcija” koja drži na okupu ionako ništavan besadržajan prostor, obnavljat će se zaštićeno sportsko borilište e da bi mu se dalo jedno jedino svojstvo današnjice: banalnu natkritost! Stoga će se, kako čitamo, tražiti i onaj famozni zakrivljeni pokrov od plastike čije su dimenzije valjda samo jednom u povijesti industrije proizvedene sedamdesetih godina prošlog stoljeća – za tadašnje socijalističke vlastodršce koji očito nama i danas vladaju – te će valjati eto proprčkati po papirima blagočivajućega arhitekta Magaša da se vidi gdje ih majstori nabaviše, majka mu stara!
Dopustite da vam iz ove moje zagrebačke perspektive malo pomognem shvatiti sav idiotizam zakonom zaštićene narcisoidnosti jugoslavenske, a sljedstveno evo i hrvatske arhitektonske struke: imali smo, kao što znate, potres 2020. godine te se ustanovilo kako je stanoviti mamlaz – arhitekt Stanko Fabris – nasrndaljio kamene gromade teške 155 tona na vrh osmerokatnice na broju 52 u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Osjetio je nostalgiju prema Dalmaciji, što li mu bi, te je – umjesto da kupi kartu i ode na utakmicu Hajduka – konstruirao monstruozne betonske “valove” koje sad više nitko ne može riješiti ni sanirati, barem ne uz troškove koji ne bi promašivali vrijednost čitave zgrade i bez višemjesečnog ometanja normalnog odvijanja života grada.
Ti “valovi” su problem stanara Vukovarske 52, onih koji piju sedative čekajući da im par tona betona padne u dnevni boravak, ili pak prolaznika na pločnicima oko zgrade, ali Hajduk je, braćo i sestre, ipak slučaj s nešto više stakeholdera.
O čemu dovraga uopće govorimo kod obnove Poljuda? O Pravima, Zaštiti, Sljednicima Projekta … ?! Pa, ovo je kao da nekakav ovlaštenik cara Dioklecijana hoda po Peristilu i pomiče stolove dvadeset centimetara lijevo-desno?! Hospitalizirali bi nesretnjaka, a ovima Magaševima dajemo milijune eura! Ta, kojoj smo mi to prošlosti toliko dužni da bi žrtvovali budućnost, budućnost našu ali i onih koje se upravo u Hajduk učlanjuju u rodilištima?!
U kojoj smo uopće godini, Ivoševiću brate s tribine?! Biliću, što kaže cost benefit analiza? Je li ovdje više itko normalan?! Pa kako možete uzimati novac za “bilo što” i zar ne razumijete da iza toga donator uvijek ima neki plan?!
Ima, naime, takvih projekata posve neisplativih, nepopravljivih, jadnih spomenika samovolje koje naprosto treba zaboraviti i tiho zatvoriti vrata da se ne sruše kad odlaziš. Ne, Poljud ne treba srušiti, nego samo napustiti, ostaviti poput svake socijalističke rupčage kojoj nema spasa, te kad potom Tvorci, Opunomoćenici i sva ostala kukavelj koja već u niskom startu čeka namiriti iz Rekonstrukcije odustane i prestane nas zajebavati, e onda će Grad – inače: većinski vlasnik Hajduka – dobiti poljudsko zemljište oslobođeno iznuditelja i nametnika a time i novac tojest investicijski potencijal za izgradnju stadiona na tom ili nekom drugom mjestu.
Ja, da malo pojasnim, ionako kao Hajdukovac živeći u Zagrebu prav-zdrav plaćam što ne želim: iz nesretnog prireza i poreza dvije rekonstrukcije Maksimira – premda nakon onog Novakovog suđenje 1999. nisam tamo nogom kročio – a sad ću još malo financijski pomoći i ovu uznapredovalu fazu canjugarenja 2.0, ali, vjerujte mi, i to mi mnogo lakše pada od “obnove” Poljuda.
Lako za novac koji će Magaševi presresti kad krene iz Plenkovićeve državne riznice prema Splitu, ali sramotno je što će naš Hajduk, jedini hrvatski klub koji ima zajamčenu publiku, članstvo, masovnu potporu i navijački zanos, obnovom dviju poljudskih cijevčuga i triju pokrivnih ploča pleksija, prihvaćanjem ove besmislene Rekonstrukcije poslužiti kao balans “državnoj skrbi za nogomet”, a pravi novac će kao i obično otići drugdje. Gdje drugdje? Pa, kao odgovor na to pitanje zapitajmo se ponajprije zašto Dinamo ne obnavlja Maksimir? Pa zar to arhitektonsko čudo globalnih razmjera – jedini stadion na svijetu sa četiri različite tribine ne treba prvo zaštititi i obnoviti?
Žalostan taktički propust Hajdukovaca i svih onih koji se tako deklariraju: umijeće je pristati na obnovu “stadiona” koja nas zauvijek udaljava od stadiona.
Kleme Poduje