Danas je godišnjica zadnje ruske invazije na Ukrajinu, pa je naš vrli ministar vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman na Općoj skupštini UN-a u New Yorku jučer, na liniji svojeg šefa svijetu pokazivao kako snažno Hrvatska stoji uz Ukrajinu.
I rekao je puno dobrih stvari naš ministar, da se razumijemo – od toga kako je generacijska stvar ne šutjeti na kršenja ljudskih prava i suverenih država, preko toga da je Rusija svojom agresijom dovela do ogromne ljudske patnje, do podrške i predanosti suverenitetu, neovisnosti, jedinstvu i teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine i poziva na trenutni prekid neprijateljstava.
Ono gdje se naš vrli ministar malo zapleo je kad je pokušao ukrajinske patnje usporediti s hrvatskima, pa se malo zabunio. Naime, čak je i na početku svojeg govora rekao kako je ovo prva godišnjica brutalne agresije koja je zapravo eskalacija događaja započetih aneksijom Krima prije devet godina, da bi onda kasnije rekao sljedeće:
Hrvatska je borba za slobodu trajala je duge četiri godine; nemojmo da i Ukrajina toliko dugo čeka na slobodu.
I sad smo zbunjeni. Naime, svakome je jasno da je Ukrajina napadnuta u veljači 2014.-e i da je tada anektiran Krim i dobar dio istočnih ukrajinskih pokrajina. Nakon varljivog primirja, rat je prije godinu dana samo nastavljen, što znači da je ukrajinska borba već u desetoj godini.
Općenito je nejasna ta stalna potreba tipova koji uz anemije često imaju i amnezije da se stalno u priči oko Ukrajine pozivaju na obranu Hrvatske, kao da peru neku svoju savjest.
Ali dobro, čovjeku koji je dobar dio rata proveo u opasnim diplomatskim misijama u Švicarskoj može se te četiri godine učiniti kao vječnost, a kamoli ne više od devet.
