Nećemo imati klasičnu izjavu dana, zapravo ćemo reciklirati onu od prošlog tjedna u kojoj smo spomenuli nešto vezano uz onu staru priču o Venecijancima koja se gura iz Mordora prema jugu već desetljećima.
I nećemo uopće izdvajati išta, nego napomenuti kako je gotovo sve izgovoreno, napisano i odaslano iz mordorske građanske radionice bilo u sukobu s istinom, a često i razumom. Od građanskog kluba koji je svoj prefiks vratio na nagovor valjda najveće seljačine koja je stolovala tim nekad doista građanskim i slavnim klubom valjda se i nije moglo očekivati bolje.
Od nemuštih priopćenja u kojima je istine bilo manje nego snijega na Sljemenu zadnjih godina, ponašanja službenih osoba, preko priča o uobičajenim cakama i baletu, toliko toga je bilo da doista ne bismo izdvajali.
Naravno, daleko od toga da je sve ono što se događa(lo) s druge strane, sa strane kojeg nazivamo našim klubom bilo ili jest rože fjori, međutim u odnosu na mordorsku građansku tvorevinu, Hajduk je, da citiramo dragog kolegu – dom kulture s vodoskokom. I televizijom u boji.
