Četvrtog dana boravka na Bledu dobio sam dvadeset minuta za razgovor s Gonzalom Garciom, novim trenerom Hajduka. Nismo gubili vrijeme s uvodima, pa neću ni ovdje duljiti. Krenuo sam s malom provokacijom, pokušao sam dobiti odgovor je li istina da ga je Dinamo zvao prije Hajduka, ali trener je ostao zakopčan.
Razgovarao sam s urednikom i još nekim kolegama, pitao ih što ih najviše zanima o Vama, svi su rekli isto – pitaj ga je li normalan, što mu ovo treba, imao je miran posao u Istri, a mogao je i u puno bogatiji Dinamo?
Istina je, imao sam neke druge ponude, nije važno sad koje. Imao sam lagodan život, recimo to tako, u Istri. Ali ja sam trener, profesionalac. Došao sam na mjesto gdje mislim da postoji veliki prostor za napredak, mjesto gdje rad zaista može imati smisla. Klub s puno navijača, s puno ljudi koji nisu sretni već dugo vremena. I činjenica da možda imaš priliku nešto promijeniti, vratiti vjeru, to motivira mene i moj stožer.
Malo je ljudi izabralo Hajduk ispred Dinama… (pokušao sam još jednom, bezuspješno)
Nije me strah neuspjeha, to budite sigurni. Nisam osoba koja uvijek bira sigurnost. Kada sam prvi put išao u Istru, imao sam ponude iz Španjolske druge lige, imao sam ponude iz drugih zemalja. A otišao sam u Pulu gdje je situacija također bila poprilično negativna. Naravno, drugačije je u Hajduku, ovdje je bučnije, ali na kraju uvijek radiš s igračima. Ovdje imate puno više interesa javnosti, navijača, medija. I, naravno, novinari imaju veliku odgovornost jer ono što rade može utjecati na navijače. Tako da jednostavno mislim da je to lijep izazov. I nisam osoba koja uvijek bira sigurnost – to bi mi bilo dosadno, recimo to tako.
Na treninzima u Lescama ovih dana vidim da pokušavate promijeniti mentalitet igrača. Nije tajna da su pod pritiskom. Gattuso je govorio puno o tome prošle sezone – želio je da se osjećaju slobodnije i da uživaju u nogometu, ali nije uspio to prenijeti na utakmice. A kod vas se vidi da ih pokušavate natjerati da razmišljaju, prepoznaju situacije, i tako su osmišljeni i treninzi. Podsjeća me to malo na Cruyffovu filozofiju?
Mislim da bi svi rekli isto ako ih pitaš što misle o igračima Hajduka prošlih godina – imaju kvalitetu, ali ona se često ne pokazuje u punom smislu na terenu. Možda su i očekivanja navijača viša od onoga što igrači trenutačno mogu dati. Jer konkurirate protiv kluba kao što je Dinamo, koji 20 godina dominira. Imaju više novca, svega više. Teško je njima konkurirati. Igrači su pod pritiskom. Moramo ići korak po korak. Osobno imam osjećaj da su malo previše mirni ponekad. To ne bi trebala biti zabava u smislu večernjeg partyja, ali igranje nogometa treba biti užitak. Ljudi zaboravljaju da su oni samo ljudi – mladi dečki koji žele dati najbolje od sebe. Imam 41 godinu i volio bih da sam imao ovu pamet kada sam imao 25. Često sami sebi stvaraju pritisak. Zato pokušavamo da individualno napreduju, da prepoznaju situacije na terenu. Jer to donosi sigurnost, samopouzdanje, i tada, tijekom utakmice, imaš prednost. Ideja je da razmišljaju, i to kao momčad, zajednički. Ne volim stavljati granice igračima. Želim ih naučiti, odnosno krivi izraz, želim im pokazati da mogu više nego što i sami misle da mogu. I to često nije uopće komplicirano – to je u glavi. Imaju različite osobnosti, različite kvalitete, vrlo je važno individualno im pristupiti ponekad..
Hajduk ima puno mladih talentiranih igrača. Vaše igračko iskustvo može im biti veliki primjer. Bili ste veliki talent, Real Madrid vas je uzeo kao vrlo mladog, ali karijera nije krenula kako su svi očekivali – vjerojatno najviše vi. Možete li im prenijeti svoje iskustvo lakše zbog toga?
S mladim igračima je to vrlo osjetljivo. Prvo pitanje je – što znači biti dobar igrač? Imati tehniku? Nije dovoljno. Biti brz? Nije dovoljno. Biti snažan? Nije dovoljno. Moraš imati sve to i još – imati dobru glavu. I moraš znati što trebaš raditi na terenu. Često prebrzo proglašavamo nekoga “vrhunskim”. Nije. On je talent. Mora tek postati dobar igrač. Ja sam bio mlad, imao sam ozljedu s 18, 19 godina, dvije godine nisam igrao. Bilo je teško. A imao sam i situaciju gdje su me ljudi možda i previše jako gurali. Imam osobnost koja možda izgleda opušteno, ali nije bilo lako sa mnom. Imam snažno mišljenje, ali tek ako me kvalitetno uvjeriš, promijenit ću mišljenje. Ali ako kažeš „ovako je jer ja kažem“ – neću to prihvatiti. Isto pokušavam s njima – uvjeriti ih da mogu više. Ali, naravno, ako nemaju pravi stav, ako ne rade što treba – ne igraju. Moj cilj kao trenera je da im pomognem. Ako se oni poboljšaju, znači da sam i ja dobro radio. Igrače ne treba stiskati i cijediti – svi žele biti bolji. Ako osjete napredak, prihvatit će sve, koliko god bilo teško. Igrači nisu blesavi, ako vide da nešto što radimo, ma koliko teško bilo – donosi napredak – prihvatit će to.
Kada ste potpisivali ugovor, jeste li pričali o strategiji Hajduka? U njoj jasno piše da Hajduk mora istodobno biti kandidat za naslov i razvijati mlade igrače. Što Vam je postavljeno kao cilj?
Naravno, ako odmah kažemo da nam je cilj – naslov, to je glupost. Jer ako ga ne osvojiš, onda je sve neuspjeh. Ako kažeš da je sljedeća utakmica finale i izgubiš – u glavama svih je – gotovi smo. Naš cilj ne može biti naslov. To je želja. Naš cilj je napredovati svakog tjedna, igrati kao momčad, razvijati igrače – na terenu i van njega. Kad napredujemo, bit ćemo bliže tome da nešto osvojimo. Možda dođemo na razinu koju želimo za dva mjeseca, šest mjeseci, godinu i pol. A klub mora biti dovoljno pametan i strpljiv da vidi napredak, ne samo rezultat. Možeš biti prvak i biti katastrofalan jer su ostali gori. Ili biti drugi i jako dobar, i onda sljedeće godine budeš prvak.
Ali rijetko tko ima strpljenja za to. Pogotovo zbog halabuke medija koja se prelije i na veliki dio navijača. Ako nisi prvak, klub treba ugasiti – tako to otprilike zvuči u našoj izvedbi…
U klubovima poput ovog, odgovornost nije samo na trenerima i igračima, nego na svima – pogotovo na novinarima, ali i na navijačima, posebno onima koji se glasno nazivaju navijačima. Ako si navijač, želiš najbolje za klub. Strast često zaslijepi i mene. Kad me zaslijepi, pokušavam prespavati i ujutro se fokusirati na ono što treba popraviti. To je odgovornost svih, jer jedan čovjek to ne može promijeniti. Ni jedan igrač, ni jedan trener. Moraš polako graditi nešto drukčije inače će biti jako teško. Ovako ćeš jednom možda nešto i osvojiti, a onda opet dvadeset godina ništa.
Imate tri tjedna do prve utakmice. Kao i uvijek, bit će to jedna od najvažnijih utakmica zbog financija. Ulazak u skupinu bi bio sjajan uspjeh, no roster nije ni blizu završen. bit će neminovno odlazaka a posljedično i dolazaka. Ima li u HNL-u pojačanja za Hajduk?
U ovoj ligi ima puno dobrih igrača. Pogledajte našeg glavnog rivala – oni uzimaju najbolje iz svih klubova i s njima redovno osvajaju prvenstva. Mi moramo stvoriti ambijent u kojem igrači žele doći k nama. Da osjećaju da će se razviti, igrati za reprezentaciju, igrati lijep nogomet. Da dođu i kažu – hajde, idemo raditi, napredovati, uživati, pobjeđivati. Kad kažem uživati, opet, nemojte to zamijeniti s “mi ćemo partijati”, uživati znači teško raditi i pobjeđivati, jer pobjede su na koncu sportašu najveći užitak. Užitak je svakom igraču kad zna da svakim treningom i svakom utakmicom postaje bolji, to je ono što im mi želimo i moramo ponuditi.
Kako održavati motivaciju kod onih koji nisu u prvom planu?
Za mene mora postojati jak timski mentalitet. Nikad ne lažem igrače – uvijek znaju na čemu su sa mnom. Mi im možemo napraviti samo dio posla, ostatak je uvijek na njima. Ako nisi dovoljno kompetitivan da se guraš naprijed kad nisi među prvima, ako ne želiš najbolje za momčad kad ne igraš – nisi za ovaj klub. Ili bilo koji drugi. Nogomet nije za tebe, idi igraj tenis, tamo ćeš uvijek biti onaj koji izlazi na teren. Mi ćemo ih gurati, treninzi su za sve. Ako zasluže, dobit će priliku. Ako ne žele biti fokusirani na napredak, ja ću im radije pomoći da odu iz kluba, nego ih tetošiti i uvjeravati u nešto na što sami nisu spremni.
U Hajduku su mnogi treneri imali svoju ideju, pa su gurali igrače na pozicije koje im ne odgovaraju. Zanima me Vaše mišljenje o tome, odnosno namjeravate li prilagoditi svoje ideje kadru kojim raspolažete?
Uvijek se prilagodiš kad vidiš što imaš u svlačionici. Samo zato što je netko igrao na jednoj poziciji kod nekog trenera ne znači da je tu najbolji. Ali nikad ne tražimo od nekoga da radi nešto što ne može. Ako si spor, nitko ti neće tražiti da trčiš 40 metara u sprintu. Ali svi moraju raditi, slušati i biti disciplinirani. Onda svi mogu raditi ono što želimo, onda možemo biti momčad.
A idealan stil igre za vas, kako biste igrali da imate idealnu momčad po svojim željama?
Volim momčadi koje od prve minute žele pobijediti. Volim momčadi koje imaju loptu, idu naprijed, kontroliraju ritam. Volim velike momčadi s osobnošću – one koje žele imati loptu, biti agresivne, igrati napadački. Nije to neka filozofija, svi vole stil Barcelone, Cityja, Liverpoola, Arsenala, pa tako i ja… Nitko ne voli momčadi koje se samo brane i čekaju kontru.
Novi nadzorni odbor Hajduka izabran je jučer, a Ljubo Pavasović Visković je jutros službeno najavio da će Goran Vučević preuzeti sportski sektor. Jeste li imali vremena razgovarati s njim?
Gledajte, znao sam za tu mogućnost kada sam dolazio. Jedini razlog koji bi me možda spriječio da dođem bio bi taj da ta promjena bude neki zaokret u planovima kluba, ali kad sam saznao sa svih strana da svi idu u istom smjeru, bez obzira tko dolazi, to mi je bilo dovoljno. Ako bi oni koji su ostali i oni koji dolaze imali stav da govore: “Idemo na naslov prvaka”, samo da prodaju ljudima priču, a bez stvarnog procesa – ne bih došao. U nogometu ništa nije zajamčeno, moraš nešto pokazati. Ali to je bio jedini razlog zbog kojeg sam u jednom trenutku sumnjao. Na kraju, kad sam ozbiljno počeo razmatrati sve mogućnosti koje imam, i kad sam vidio da su svi na istoj liniji, za mene je to bilo više nego dovoljno. Politiku ne poznajem i ne želim se time previše baviti. Meni je važno da imamo dobre igrače, i sada da imam dobar odnos s Goranom, da imamo isti način razmišljanja, da imam njegovo povjerenje i podršku. Također će mu pomagati Rakitić, pa ćemo stvoriti dobar tim. Što se tiče Françoisa, suradnja je bila sjajna, jer je on stvarno, stvarno dobar čovjek – a takve je u nogometu teško pronaći. Rijetkost je to, jer se sve često kod ljudi u nogometu promijeni u sekundi ako više nisi u njihovom osobnom interesu ili ako žele nešto novo. On je bio sjajan od prvog dana. Kad sam saznao za situaciju, odmah sam ga nazvao jer ga poštujem. Ali, meni je najvažnije da imamo odnos, zajednički način razmišljanja, da unatoč buci sa svih strana ostanemo fokusirani na nogomet. Ja ću biti fokusiran samo na nogomet, na igrače. Pokušat ću im objasniti što osjećam i mislim, i želim da tako ostane cijelo vrijeme – bez utjecaja izvana. To mi je cilj.
Pričali ste već u klupskom podcastu o navijačima, jasno je da svi žele njihovu podršku, ali svjesni ste da je tanka linija od podrške do zvižduka na Poljudu?
Nadam se da će ipak nešto dulje čekati prije nego počnu negodovati, jer povijest pokazuje određene stvari, i svi moramo učiti iz toga. Svi imamo odgovornost. Naravno, naša odgovornost je da damo sve od sebe i da se stalno držimo plana, jer vjerujem da dugoročno to donosi uspjeh. Nadam se da će podržavati i razumjeti. Ali naravno, ima ih preko 30.000, ne znam točno koliko. Neki će reći: “Vidim napredak, vidim identitet”, i bit će sretni. Drugi će reći: “Ma ništa ne valja.” Čuo sam ljude koji kažu da je Messi loš igrač, dok ga drugi obožavaju. Ne možeš dobiti da se svi slažu. Meni je važno da igrači razumiju pritisak – da, bit će ga. Ali u Hajduku si i moraš znati živjeti s tim. Nije me briga za pritisak – moraš raditi ono što trebaš. To će na kraju usrećiti ljude, i oni će ti dati dodatni poticaj.
I ja sam igrao na Poljudu s Istrom, ne ove godine nego u prvom mandatu. Imali smo jednu jako dobru utakmicu ovdje. Vodili smo 2:1, potpuno kontrolirali igru. Hajduk je imao jednu šansu ni iz čega i publika je počela pritiskati, naši igrači su se počeli gubiti i u deset minuta smo mogli primiti gol – i završilo je 2:2. Dakle, splitska publika ti može dati nešto posebno i to je ono što ja želim od njih. Samo zajedno možemo uspjeti.
Kad je isteklo naših dvadeset minuta (plus tri minute nadoknade) ostalo je samo zaželjeti urugvajskom treneru puno sreće i da dobije barem jednaku podršku od medija i navijača kao njegov prethodnik.
