Search
Close this search box.
Vrijeme by DHMZ:
SPLIT 19.3℃ | bura 1.7 m/s
25. svibnja 2024. 06:35
Foto: Ante Cizmic / CROPIX  

INTERVJU Đordana Barbarić – Snovi o Splitu kakav bi trebao biti

PODIJELI

Kada smo u našoj skromnoj redakciji planirali kako će izgledati ovaj portal, jedna od stvari na koji smo se odlučili koncentrirati bili su razgovori s pametnim ljudima o važnim temama. I ovo će biti prvi u nizu, pokušavati ćemo imati barem tjedni ritam takvih razgovora, a najlakši zadatak smo imali kada smo odlučivali s kim bismo napravili prvi intervju.

Znali smo da moramo naći nekoga tko će predstaviti Dalmaciju na najbolji mogući način, a Đordana Barbarić je u tom izboru bila neizbježni broj jedan.

Imali smo i veliku čast što je pristala na razgovor doslovno u pola mojeg pitanja, iako smatra da je u medijima ima i previše.

Za ono troje koji ne znaju, Đordana više od dva desetljeća u udruzi MoSt , nevladinoj, nepolitičkoj i neprofitabilnoj organizaciji osnovanoj 1995. gdje osmišljava i provodi programe usmjerene prema ranjivim skupinama i suzbijanju siromaštva.

Nekad je „fetivost“ imala neku važnost, ali samom činjenicom koliko je grad narastao, ta se priča ipak izgubila, na koncu, i ti „fetivi“ su nekad od nekud došli, po samoj logici stvari samo je Dioklecijan zapravo „fetivi“ – što za Vas znači biti Splićanin?

  • Smišno je možda u mojim godinama reći uopće nešto tako, ali ja stvarno fanatično volin ovi grad, odgojila san se na najlipšen komadiću svita, usrid palače, i odredilo me to.
  • Taj najlipši pogled uz koji sam odrasla mi je ostao duboko u meni. Uz to me priroda obdarila jednim optimizmom, tako da i ono što se događalo loše oko mene, a čega sam se nagledala, ja sam gledala kroz neke ružičaste cvike.
  • U svojem životu sam se nagledala svega, pratila sam razne faze razvoja ovog grada, ali mi smo u svemu tome uvijek ostali zapravo isti – otvoreni, temperamentni, ludi, dišperani, sve je “na izvolite“, javno – ja zapravo jako volim taj mediteranski bunt koji je prisutan u ovom gradu, a kod nas je to na entu potenciju, ponekad smo i teški, isključivi, ali sve je to jedan dijapazon koji čini ovaj grad gradom, kao što hrpa različitih osobina čini jednu osobu.
  • Grad je to koji ima baš svoju osobnost i bez obzira što sam neko vrijeme provela na drugim mjestima, mislim da ne bih nigdje mogla živjeti i da me nijedno drugo mjesto ne bi moglo toliko inspirirati.
  • Tu postoji jedan nevjerojatan potencijal, kojega ja doista vidim, premda radim jedan posao u kojem vidim baš sve one loše strane društva u kojem živimo.

S obzirom na to što ste rekli, koliko Vam je teško vidjeti kad ti posebni ljudi, oni sa zvijezdama u očima odlaze iz grada, nekad u Zagreb, a u zadnje vrijeme sve više u inozemstvo? I ima li Split potencijala da ih vrati, ali ne samo onim klasičnim, fali mi more i sunce, nego da im pruži život kakvog su zaslužili?

  • Užasno mi teško pada kad vidim da nam ono najbolje i najpotentnije odlazi iz grada. Umjetnik Toni Rebić je prije nekoliko godina u Imotskome krenuo graditi onaj Zid plača na kolodvoru, gdje je stavljao imena onih koji odlaze iz grada, a doslovno me dotuklo kad je na kraju balade, u svoj toj silnoj želji da ostane i da napravi nešto u svojem gradu na koncu stavio i ciglu sa svojim imenom.
  • To smatram dubokim porazom svake lokalne politike, svake nacionalne politike.
  • Ja se bavim siromaštvom, procjenjujemo te rizike, istražujemo kategorije, onda zapravo upoznajem te prekrasne mlade ljude koji kod nas volontiraju, i koji imaju toliko znanja, vještina, volje, a zbog nemogućnosti da imaju stalni posao svaštare, a nije im problem ni usavršavati svoja znanja, stalno žele napredovati, magistriraju, doktoriraju, polažu sve moguće specijalističke i stručne ispite, dakle ljudi koji nam najviše mogu dati, oni odlaze i to me svaki put duboko pogodi.

Smatrate li da na taj problem utječe i jedan narativ o Splitu kao provinciji, s kojom se Splićani nikad nisu pomirili, ali iz iskustva znam da puno kompanija doslovno isti rad u Splitu plaćaju manje nego onaj u Zagrebu, iako je život u Splitu barem jednako skup kao u Zagrebu, ako ne i više?

Koliko je na to utjecao i medijski narativ o Splitu kao „gradu slučaju“, čak i ona posebnost koju ste spomenuli na samom početku se u medijskom narativu zapravo najčešće prikazuje kao maknutost, ali ne u pozitivnom smislu?

  • Prije nekog vremena sam napisala status na Facebooku, koji se dosta dijelio, gdje sam reagirala na tu činjenicu da se Split stalno prikazuje kao grad slučaj. A ja smatram da smo mi stvarno najposebniji grad iz jednostavne činjenice da su se neke od najposebnijih stvari dogodile baš ovdje i to na puno razina.
  • Ako govorim iz svog kuta, dakle kao netko tko se bavi socijalnom skrbi, ta razina filantropije koja postoji ovdje je neusporediva s bilo kim drugim. Ali tu govorim o onoj iskrenoj filantropiji i humanosti, ne o onim bogatašima koji imaju vile, pa daju za sirotinju, iako i to treba poštovati da se razumijemo, nego o ljudima koji doslovno dijele svoj već oskudni obrok s drugima, kojima i samima nedostaje puno toga, ali su spremni pomoći u svakom trenutku.
  • Kad vam dođe umirovljenik i donese vam jednu konzervu hrane za socijalnu samoposlugu, kada imamo vojnika koji svaki dan donosi svoje sljedovanje beskućnicima, takvih primjera je bezbroj. Naša socijalna samoposluga je sagrađena isključivo na solidarnosti, jedinstven je to primjer u svijetu.
  • Mi već deset godina imamo osiguranu večeru za beskućnike jer ljudi se zapisuju mjesecima unaprijed kad će kuhati, zahvaljujući našoj divnoj O La La ekipi, imamo sportaše koji uz naše genijalne novinare iz 4N doniraju doslovno tone hrane, ali ne samo uplatom na račun, nego donose hranu i potrepštine, sortiraju, ukrcavaju i iskrcavaju kamione, to doista treba vidjeti.
  • Ja sam samo kroz taj status htjela da se čuje da postoji grad u kojem to nije slučajan i poseban događaj, nego je to kod nas tradicija života.
  • Da se razumijemo, u svakom gradu postoje udruge koje ovo rade i rade prekrasan posao, ali ja znam koliko se oko nekih stvari muče, a mi to u Splitu rješavamo u trenu, dok pucneš prstima javi se nebrojeno običnih nepoznatih ljudi koji su spremni pomoći. I pomognu i riješe.

Foto: Duje Klaric / CROPIX

Nemojte sve pripisivati dobroti Splićana, nešto ste i Vi zaslužni, trebalo je ipak to sve skupa pokrenuti?

  • Gledaj, mi sad imamo taj naš buvljak na koji dolaze stotine i tisuće ljudi i koji je događaj koji nas svaki puta iznova napuni pozitivom i svaki put se iznova zaljubim u ovaj grad.
  • A počeli smo s jednim bankom na rivi, gdje smo s dva Hajdukovca prodavali neke sadnice i moram priznat da smo bili i sami sebi pomalo smišni, ali odmah smo dobili simpatije ljudi, nevjerojatno je kako je to brzo naraslo, a moja životna mantra je – uključite se, nitko ništa ne može sam, veliki pisci kažu da čovjek nije otok, ali udruženi, povezani, ne po direktivi, nego po ovom prirodnom osjećaju da pripadaš nečemu, da tu ima neki eros koji te privlači, bila to ekipa u kvartu, navijačka skupina ili humanitarna organizacija – to je ta ideja kolektiva, koja se možda na globalnoj razini izgubila, ali u Splitu to i dalje itekako funkcionira.

Koliko Vas je na osobnoj razini odredilo to odrastanje u Getu, iako se o problemu droge naveliko počelo pričati tek osamdesetih, taj problem je u Splitu, kao lučkom gradu postojao već desetljećima ranije, pretpostavljam da ste već tada vidjeli svašta?

  • U dobroj mjeri. Moje dječje oči su viđale sve to što se, kao i sve u gradu događalo na ulici, ja se i dan danas sjećam imena žena, splitskih prostitutki koje su radile tada na izlazu iz moje kuće. Sjećam se kao danas Tri Volta, gdje su one radile, Peristil, koji tada nije ni približno izgledao kao sada, gdje su operirali šverceri i dileri, dakle na svakom koraku od kuće do škole sam zapravo imala uvid u svu gradsku subkulturu.
  • Ono što je još važnije, odrasla sam u obitelji koja je oduvijek imala taj neki pomagački nerv, moj otac je bio osoba koja je skupljala te ljude s margine društva, uredno ih je dovodio doma, pa bi ručali kod nas, oblačio ih je, kumovao im je, kroz svoj sindikalni rad je imao i dosta posla s ljudima u poteškoćama u razvoju, a imala sam i jednu prekrasnu učiteljicu koja nas je zadojila s dvije stvari – prvo ljubavlju prema književnosti, ali kako smo u klupi pored sebe imali jednog druga koji je imao određene poteškoće, svaki dan je netko od nas imao zadatak pomagati mu.
  • Kada tako krenete u život, te vrijednosti, o kojima se danas jako puno priča, ostanu duboko usađene za cijeli život. Zato sam na koncu, kad sam imala dvojbu oko upisa studija ipak izabrala defektologiju ispred književnosti, baš zbog tih sličica koje ostaju duboko u vama.

Život Vas je nakon studija odveo u Nizozemsku, je li to bio neki mladenački hir, ili nešto drugo?

  • Ne, nisam išla dimit travu na Dam, ako na to misliš, haha. Ne, mlada sam rodila, a muž je dobio odličan posao u Rotterdamu, a ja sam dobila priliku predavati u školi za naše iseljenike i to mi je bila prva prilika raditi s djecom, sudjelovati u nečijem odgoju, jedno prekrasno iskustvo, a ta Nizozemska je isto bila jedan ogroman utjecaj.
  • Obožavam tu zemlju, redovno joj se vraćam, puno dobroga mi je dala. To je bio moj prvi susret s potpunom slobodom, gdje s jedne strane živiš svoj život, nitko ti se ne upliće u njega bez potrebe, ali s druge strane postoji cijeli niz nepisanih pravila kojih se svi drže i užasno su susretljivi i spremni pomoći.
  • Kako sam imala malog sina, bez obzira što sam bila mlada majka, čak i puno stariji ljudi bi mi pomagali ponijeti vrećice, a shvatila sam i da je to zemlja u kojoj doista nije važno odakle ste, ja kao strankinja nikad nisam osjetila neprihvaćanje, a bilo je tu ljudi iz cijelog svijeta, posebno iz tih njihovih kolonija, ali ta ravnopravnost i sloboda o kojoj mi danas toliko pričamo je kod njih već tada bila nešto što se podrazumijeva.
  • I na koncu, koliko je prirodno da oni smatraju da ih te različitosti obogaćuju. Jedino što nikad nisam shvatila je njihov ribolov za zabavu, gdje ulove ribu, izmjere je i onda vrate u more, to u Splitu valjda nitko ne bi napravio, haha…

Vratili ste se u Split na samom početku devedesetih, kako je krenula priča oko MoSta?

  • Da, povratak u Split je bio taman u trenutku promjena u društvu, radila sam u struci s mladima s poteškoćama i u jednom trenutku je grupa stručnjaka otišla na studijsko putovanje u Modenu. Tamo smo ostali fascinirani količinom volontera uključenih u socijalnu skrb i naravno da smo promišljali o tome može li se nešto takvo dogoditi i u Splitu.
  • Postojala je ogromna količina skepse, kod nas nije ni bilo neke šire strategije po pitanju rada s mladima s različitim problemima u ponašanju, ali bilo je izazovno razmišljati da bi se s tim mladima moglo raditi na jedan potpuno drugačiji način nego do tada, s uključivanjem veće količine volontera.
  • Uvijek sam razmišljala o tome što treba promijeniti, jer shvaćala sam da sustav ne funkcionira. A moje ideje su tad bile skoro pa revolucionarne, prvo od toga da ne nosiš kutu kad radiš s njima, da ne sjediš nasuprot njima, nego pored njih, što bi mi rekli u Splitu – na zidiću.
  • Taj zidić je meni baš nekako pojam Splita, simbol prisnosti, otvorenih razgovora, prisnosti. Taj jedan odmak od institucije, zadanih oblika penalizacije je meni bio misao vodilja, jer bez obzira koliko vjerujem u strukturu, u meni postoji taj jedan komadić anarhije i pobune, a obožavala sam te klince, jer su bili toliko otvoreni i iskreni.
  • Ja sam s njima uspjela doći do razine da kad bi i napravili neko kazneno djelo, došli bi do mene i rekli “je, zasra san“, a na policiji ili pred drugim institucijama ne bi bili spremni niti razgovarati, a kamoli priznati. Ja sam to radila s jednom dozom lakoće, jer sam im emotivno pristupala i nikad ih nisam suočavala s njihovim pogreškama na način da ih pitam “kako si to moga napravit“, nego sam uvijek pokušavala pričati o tome što dalje i kako drugi put napraviti stvari drugačije i bolje.
  • Jedino tako možete prekinuti loš obrazac ponašanja, nikako samom penalizacijom.

Kako ste došli do toga, nije lako ispravljati krive Drine u sustavu, a nije lako ni suočavati se s tom djecom za koje Vas mora biti strah kako bi mogli završiti?

  • Meni nije bilo teško, jer ja sam u toj djeci uvijek vidjela potencijal. Znate kako kipar imaju onu teoriju da oni skulpturu vide u kamenu i prije nego ga počnu obrađivati, a da je njihov posao samo ukloniti onaj višak?
  • E pa tako sam ja gledala na njih, znala sam što je u njima, i pokušavala sam im samo pomoći da odbace sve ono loše oko njih da bi taj potencijal mogao izaći vani.
  • I doista sam uspijevala, iako su ih institucije već otpisale, ponekad bi mi i njihovi roditelji govorili, pa odakle Vam volja, di vi vidite to u njima, ali mogu reći da u cijeloj svojoj karijeri možda na prste jedne ruke mogu prebrojati cure i momke koji su bili nepopravljivi, ali opet ne svojom krivicom, nego su uglavnom bili previše da se tako ružno izrazim oštećeni od drugih.

Ta promjena koju zagovarate ne dolazi preko noći?

  • Naravno, baš ništa se ne događa preko noći. Kada smo se počeli baviti beskućnicima, opet je bilo puno skepse, smatralo se puno njih beznandnim slučajevima.
  • A mi smo tome opet pristupili isto, nismo pitali za uzroke, nego smo rekli, ok, sad si na cesti, ali ajmo korak po korak, ajde se danas istuširaj, pa sutra opet, danas ćemo večerat, pa sutra opet. Tako mijenjamo obrasce ponašanja, korak po korak.
  • Sjećam se jednog momka koje je dobro napredovao, mi smo ga nekako uvukli u svoj krug i sve je išlo nabolje. I onda se dogodi da je na dan kada je morao predati završni rad u školi, jednostavno nije to napravio. I mi shvatimo da on u nekoliko sati to ne može stići, ali nitko mu nije rekao “pa kako možeš bit tako blesav, došao si do kraja i sad nećeš uspit“, nego smo se uhvatili svaki svojeg dijela i pomogli mu to završiti u nekoliko sati. U tom trenutku je on dobio nadu, i svijest da nije sam.
  • Najveći problem svih tih ljudi, i mladih i starih je to što su izgubili povjerenje. Ne samo u sustav u kojega malo tko uopće ima vjere, nego povjerenje u ljude, a posljedično i vjeru u sebe. Mi im to povjerenje pokušavamo vratiti. Primjerom, ne pričom. I zato je, s druge strane isto tako bitno pristupati im tako da oni vide da im vjerujete, jer kad drugi vjeruju u vas, onda i vi počinjete vjerovati u sebe.

Dobro, Vaše metode uopće ne djeluju visokoznanstvene, djeluju dosta prizemne?

  • Često me pitaju to pitanje. Mi smo zapravo otkrili toplu vodu. Samo ljudski pristup. Pristupati ljudima kao pojedincima sa svojim potencijalom, a ne kao prema brojki u sustavu. Zapravo sam preslikala način na koji sam pristupala svojoj djeci. Nisam od njih tražila petice, nego da budu kompletne, ostvarene i na koncu – sretne osobe.

U MoStu ste se oduvijek hvatali najtežih problema. Počeli ste s maloljetničkom delikvencijom, pa ste tome dodali probleme ovisnika, a onda se proširili i na problem beskućnika. Dojam je da se problem ovisnosti sve manje spominje, znači li to da je nestao, smanjio se, ili se samo promijenio?

  • Kad sam počela, a počela sam sama, s jednim volonterom pored sebe, susretala sam se uglavnom s mladima koji su bili na rubu punoljetnosti i svi, baš svi su bili zakačeni na nešto.
  • Danas je taj dijapazon problema puno šareniji, a i dobna struktura se poprilično promijenila, danas nam dolaze puno mlađi, dobna struktura se jako smanjila, i puno različitih rizičnih ponašanja susrećemo.
  • Uz to što imamo već i djecu osnovnoškolske dobi, imamo i problem onih koji su ostali izvan sustava, tj. iz njega izašli, bilo da su punoljetni a nisu završili školu, bilo da izlaze iz kaznenih ustanova ili domova, i zapravo su nigdje i u ogromnom riziku da postanu beskućnici.

Dakle, zapravo se bavite i prevencijom beskućništva?

  • Naravno. Te naizgled nepovezane priče, s jedne strane tih mladih ljudi s ogromnim problemima i rizičnim ponašanjima, a s druge strane priče uglavnom tih starijih beskućnika, koje su većini nespojive, nama se zapravo zatvorio krug.
  • Kad smo prvi put to izgovorili, tu sintagmu o prevenciji beskućništva, shvatili smo da je zapravo cijela prevencija u obrazovnom sustavu i što sam duže u ovom socijalnom sustavu sve sam uvjerenija, ma zapravo potpuno sam već uvjerena da je rješenje svih naših problema u reformi obrazovnog sustava.
  • Pri tome, čak ne mislim samo na rješenje problema ovog našeg sustava, nego na milijun stvari koje moramo riješiti u cijelom našem društvu.

Koliko ste uspjeli promijeniti stvari?

  • Uspjeli smo. Da se razumijemo, mi smo bili pioniri, nismo imali od koga učiti, do svih smo zaključaka morali dolaziti sami, učiti po putu što se kaže. Kad smo krenuli baviti se beskućnicima, pojma nismo imali o tome, ni sam sustav nije znao praktično ništa. S maloljetnicima je postojao, ali taj sustav penalizacije, uniformiranja nije bio ono što smo smatrali pravim putem.
  • Teško je to bilo, trebalo je krčiti put, bilo je puno otpora da nas uopće saslušaju ponekad, da im zapravo objasnimo što se to točno u životu tih ljudi i na terenu događa, ali polazna točka je uvijek bila razgovor. Nekad s nekim ljudima koji imaju nekakav utjecaj u četiri oka negdje na kavi, nekad direktno dolaskom u ministarstvo, Grad, Županiju, Centar za socijalnu skrb, ali stalno smo ponavljali – ljudi to ne ide tako, ima ogromna količina mladih i nesretnih ljudi kojima ovakav sustav ne može pomoći i to moramo mijenjati.
  • Jako je loše odjeknulo kada smo kolega Dado i ja rekli da sustav generira beskućnike. Naime, užasno često se dogodi da za djecu koja su u sustavu domova, i na koje je sustav, na koncu, uložio jako puno sredstava, u onom trenutku kad izađu iz doma, Centar nas kontaktira i pita nas možemo li im pomoći. U ovih četrdeset godina koliko se bavim ovim poslom, stvari se jako sporo mijenjaju, ali i to se događa kao i svaka promjena – korak po korak.

Spomenuli ste reformu obrazovnog sustava, dojam je da se fokus javnosti prije nekoliko godina kad je krenula ta priča usmjerio na sam kurikulum, na to što će djeca učiti, a iz Vaše priče je jasno da je puno važnije kako će djeca učiti, i kako će ih se učiti u odnosu na to što će učiti, posebno u svjetlu činjenice da su informacije danas lako dostupne svakome i nije potrebno učiti podatke, nego zapravo – naučiti kako doći do njih. Koliko je po Vama to propuštena prilika, jer bilo je u toj reformi i puno priče o tome, ali je u javnosti, možda i namjerno prošla ispod radara?

  • To je nevjerojatna šteta. Nisam sudjelovala u tome direktno, ali poznajem puno ljudi s kojima surađujem i koje volim koji su bili duboko u toj priči, moram priznati da sam veliki fan Jokićevog razmišljanja i stvari koje radi, ali mislim da je politika tu jako pogriješila.
  • On radi sjajne stvari, na primjer njegov projekt poticanja empatije kod mladih je prekrasna ideja, toliko bliska onome što mi pokušavamo.
  • To out of the box razmišljanje nam je potrebno, užasno je važno da mladi počnu drugačije razmišljati, misliti svojom glavom, ta reforma je bila usmjerena na to da mladi nauče komunicirati, da se znaju izraziti, da se djeci pristupa individualno, da se u svakome pronađe neki potencijal. Zvuči poznato iz ovog našeg pristupa djeci s poteškoćama u razvoju, dakle opet pričamo o toploj vodi, zar ne?
  • Škola u ovo moderno vrijeme ne može više biti ploča i kreda, debata mora ući u škole na način da se sučeljavaju mišljenja, i ja se i dalje nadam da će se to dogoditi.

Ajde da se napokon u nečemu ne slažemo, naime ja mislim da neće, jer politici koja kod nas vlada ne zadnjih trideset ili sedamdeset godina, nego zapravo oduvijek – ne odgovara imati mlade ljude, građane koji misle svojom glavom. Koliko smo se po Vama uopće maknuli od onoga što se naziva “komunistički mentalitet“, bez obzira što je taj naziv promašen i ne pada mi na pamet ulaziti u ideološke rasprave, ali razumijete na što mislim?

  • Nažalost, ja mislim da se mi od tog nekakvog, ja to nazivam “kmetskog mentaliteta“ suštinski nismo maknuli. Mi se nismo osnažili i ostvarili kao nacija, jer nema snažne nacije bez snažnih pojedinaca.
  • U raspravi s jednim teologom sam jednom iznijela teoriju kako je razvoj nacije sličan razvoju obitelji. Ako uzmemo da su državne institucije na razini nacije neki supstitut funkcije oca i majke unutar obitelji, kada imate disfunkcionalne institucije, to je kao da imate oca i majku koji se stalno svađaju, imate disfunkcionalnu obitelj.
  • Kada vam se otac i majka svađaju, kada vam stalno pričaju o različitim vrijednostima, kada govore o tome što vam je cilj, pa se to stalno zapravo mijenja, a onda djeca neminovno razviju ta rizična ponašanja i ne ostvaruju se kao osobe. Na isti način, mi smo stvorili puno patologije u samom društvu.
  • Nebrojeno puta sam u medijima, na okruglim stolovima i u raznim prigodama čula sintagmu kako nam je pao sustav vrijednosti, a ja tu sintagmu više ne mogu niti čuti koliko mi smeta.

Dojam je da se zapravo samo jedan sustav vrijednosti pokušao zamijeniti drugim, na način da ima drugi predznak, ali sustavno je sve ostalo isto?

  • Da, tu ja stalno ponavljam isto pitanje – jesmo li uvođenjem vjeronauka u škole mi stvarno djecu odgojili u kršćanskom, katoličkom duhu? U onom najboljem smislu kršćanstva – da poštuju različitosti, da ljube bližnjeg svog, da okrenu drugi obraz, da ne kradu i da na koncu ljube čak i svoje neprijatelje, dakle sve ono prekrasno što kršćanski nauk zapravo u svojoj biti zapravo jest?
  • Ja tu opet vidim problem obrazovanja. Ako nisi dovoljno naučio o tome kako razmišljati svojom glavom, onda zapravo sijediš neke ideologije i predrasude koje ti je netko usadio, a predrasude uvijek dolaze iz neznanja i onda mi to neznanje gomilamo, kao grudu snijega koje se kotrlja.

Poprilično beznadna prognoza zapravo?

  • Ja se doista već duže vrijeme mučim s mišlju da javno počnem zagovarati reformu obrazovanja želeći smanjiti taj pritisak na sustav socijale, ali bez da uđem u politiku, barem onu službenu, jer ovo čime se ja bavim je isto politika, da se razumijemo, socijalna politika.
  • Ja ipak ne smatram da je sve potpuno crno. Nešto smo ipak učinili u ovih trideset godina, u nekim područjima imamo sasvim solidnu infrastrukturu, neke dobre stvari smo zadržali i iz prošlog sustava. Mogli smo i bolje, uvijek se može bolje, evo na primjeru socijale.
  • Mi imamo 555 gradova i općina, županija imamo koliko imamo, oko 120 centara za socijalnu skrb i njihovih podružnica, dvadesetak nadbiskupijskih i biskupijskih Caritasa, oko 1500 župa, mrežu socijalnih samoposluga kojih je gotovo 40, deseci organizacija u mreži hrane, hrpu udruga poput naše, imamo zakone, propise, svatko od ovih organizacija ima neku mrežu, financiranje, stipendiranje, dakle poprilična infrastruktura, zar ne? Na koncu, mi smo i po Ustavu – socijalna država.
  • A ja se nakon svega pitam kako je moguće da nam se uz sve to dogodi lockdown zbog pandemije, a mi tek onda otkrijemo čovjeka koji već dvadeset godina živi u drugom gradu po veličini u državi bez ijednog dokumenta, ili da na zagrebačkom kolodvoru živi nekoliko stotina ljudi koji žive u napuštenim vagonima a da cijeli taj sustav za njih ne zna jer većina nema nikakvih dokumenata, nema ih u popisu stanovništva, ne glasaju na izborima?
  • Opet se vraćam na obrazovanje, pa i na taj vjeronauk, tu smo podbacili, fali nam ta empatija i etika. Ispada da je najvažniji taj okrugli pečat, a ne razmišljamo jesmo li mi izgradili sustav u kojem je svatko spreman raditi svoj posao najbolje što zna, s ponosom, ili je samo bitno primati sigurnu plaću, da ne kažem – uhljebiti se? Je li važnija forma ili sadržaj?
  • Evo, većina djece se krizma, a mi smo od toga napravili party i djeci je najvažnije primiti poklone, umjesto da smo tu djecu tom krizmom potvrdili kao ostvarene ljude s pravim kršćanskim vrijednostima milosrđa, tolerancije i humanosti? Mislim da smo u tom dijelu, što se kaže – promašili ceo fudbal.

Je li vjeronauk u školi ispunio svrhu na koncu?

  • Mislim da nije. Ja sam na vjeronauk išla kod don Bege u Svetoga Duje i naučio me genijalne stvari. Opet se vraćam na suštinu, to mora biti stvar izbora, i bez obzira što je to i danas formalno izborni predmet, mislim da se to može i drugačije i da se treba puno više posvetiti suštini, a ne formi.

Idemo na vedrije teme, neizbježno je u razgovoru s Vama spomenuti Dadu Lelasa, osobu koja se cijelo vrijeme provlači kroz većinu priča koje ste ispričali. Kako ste došli do toga da je momak koji je došao praktično sa sjevernog stajanja postao Vaš najbliži suradnik i zapravo prirodni nasljednik?

  • Dadu sam upoznala odavno, još dok sam radila u domu on je dolazio raditi neke tulume kada bismo nešto obilježavali ili imali određene programe s djecom. Dado je inače i najbolji DJ na svijetu, neka se i to zna, i zapravo smo kliknuli na prvu.
  • Jako smo kompatibilni, gotovo identično razmišljamo, često se dogodi da se navečer rastanemo s jednom temom, a ujutro dođemo s potpuno novim idejama koje budu doslovno jednake. Dobar je to i spoj i princip te neke muške i ženske energije u svemu što smo zajedno radili i što zagovaramo, imamo isti liberalni stav prema ljudima i prema radu, zajedničku potrebu za dobrom atmosferom, oboje izbjegavamo konflikte na sličan način, iako mi suradnici često kažu da to nije dobro i da sam im ponekad draža kad sam ljuta, ali oboje teško pokazujemo ljutnju.
  • Smatram da smo nas dvoje tim odnosom postavili dobre temelje za one koji će nas naslijediti, ja sam se već polako izmakla iz liderskih pozicija u MoStu i samog odlučivanja, baš zato što smatram da ti mladi jako dobro promišljaju, između ostalog i zbog tog Dadinog odnosa prema životu i poslu.

Što ste naučili jedno od drugog?

  • Neka on kaže što sam ja njega naučila, ono što javno mogu reći je da sam ga naučila raditi dobre tulume, haha. A on je mene naučio puno o tome kako funkcioniraju navijači, što je bilo jako važno, jer dobar dio mojeg posla je bio i jest vezan uz mlade koji su bili ili jesu aktivni navijači.


Je li to razlog što ste se često oglašavali oko problema navijača, najčešće s dijametralno suprotnim stavovima i promišljanjima od intelektualne elite kojoj definitivno pripadate? Koliko je na to utjecao Dado kao aktivni navijač, a koliko priroda Vašeg posla u kojem ste upoznali puno tih mladih s tribine?

  • On je imao veliki utjecaj, jer sam od njega dobivala određene informacije koje su za mene tada bile nove i kroz to sam stjecala neki svoj drugačiji stav. Naravno, upoznala sam ih i više nego bi željela kroz posao, ali zapravo je na taj stav najviše utjecalo nešto drugo.
  • Kroz MoSt je prošli puno volontera koji su bili i aktivni navijači, ali u jednom trenutku sam kroz jednu zajedničku suradnju dobila prigodu i čast raditi na jednom strateškom dokumentu za udrugu Naš Hajduk.
  • Moram to reći, radila sam s puno različitih grupa i udruga na izradi raznih dokumenata, više ili manje kompliciranih i zahtjevnih, hrpu radionica oko razvijanja socijalnih vještina i slično, i zapravo sve ono što je meni u opisu posla.
  • I nikad, ali baš nikad nisam u jednoj grupi vidjela na okupu toliko mladih ljudi, a bilo ih je možda dvadesetak na tom projektu koji su toliko predano radili na nekom projektu, toliko pametno razmišljali i promišljali o tome kako njihov klub može rasti i napredovati, toliko bili spremni učiti, a ja sam shvatila da doista, riječima Pave Grubišića Čabe – ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi.
  • I da se razumijemo – tu su bili djevojke i momci i iz Našeg Hajduka i iz Torcide, užasno mi smeta kad se te dvije grupe pokušavaju odvojiti.

Pa Vi ste onda prava navijačica?

  • Zahvaljujući njima sam prešla iz faze poštivanja njihovog projekta u fazu gorljivog zalaganja i sudjelovanja. Dobila sam ogroman benefit što sam upoznala te ljude. Idem inače na sve veće utakmice, rugaju mi se da sam derbi navijačica, ali uživam upijati tu atmosferu. Jedino što mi fali u odnosu na vas “prave navijače“ je ono kad vi znate opisati svaki gol od prije dvadeset godina i svaku akciju neke utakmice.
  • Taj odlazak na stadion, taj doživljaj, sad se zapravo vraćamo na tvoje prvo pitanje – to je stvarno sve ono što Split jest – i prkos i ludost temperament i ljubav i potencijal i pamet i energija, baš kako transparent kaže – identitet grada.
  • Definitivno sam mišljenja da je to pravi projekt, drugačiji od bilo kojeg sličnog, jer naravno da se nijedna situacija ne može preslikati na ovu našu, ali ono što je sigurno – Hajduk će ostati naš. I bit će pravi!

Da ne završimo s Hajdukom, pitati ću Vas pred kraj nešto što sam pročitao u nekom od starijih intervjua, Vaš odnos prema Hvaru i što Vas još opušta u životu?

  • Kad krenem prema Hvaru, već kod Mrduje sam u potpuno drugoj dimenziji. Uvijek je isti ritual, kako uđem na trajekt, zaspim, a kad prođemo Mrduju se budim u potpuno drugom svijetu. I to me opušta. Uz to, najveće opuštanje mi je moja Dita, moja unuka, jedino biće s kojim ništa ne razmišljam nego se potpuno mogu njoj posvetiti.
  • Uz to, oduvijek volim koncerte, a došla sam do faze da mogu na koncert otići sama s ruksakom, glazba mi je sasvim dovoljna. Uz to, ogromno bogatstvo su prijatelji s kojima se družim, veseli me i druženje na društvenim mrežama, tj. samo na jednoj na kojoj jesam, ali tu sam pronašla puno istomišljenika u čijim razmišljanjima uživam, i od kojih mogu i učiti, a i vratila mi je neke ljude koje sam skoro izgubila spletom okolnosti. I naravno, jedna od prvih ljubavi – dobra književnost.

Zadnje pitanje, čisto aktualno- ovih dana je glavna tema Ultra, puno ljudi u gradu grinta radi tog šušura, Sodome i Gomore, kakav je Vaš stav?

  • Pa kako sam pod stare dane i sama postala bacpakerica, oduševljena sam činjenicom da mladi ljudi imaju tu slobodu putovati svijetom i izraziti svoju individualnost. Ponosna sam da se to događa u mojem gradu, da ti mladi ljudi doprinesu i donesu nešto svoje, da dodaju nešto novo našem gradu. Jedino me nervira kako se mi odnosimo prema tome, kad im naplaćujemo trostruko za sve, kad ih zapravo varamo.
  • Grintanje mi je ok, to je dio našeg identiteta, ali gostoljubivost ne smijemo izgubiti. Voljela bi i da naši mladi imaju više, prvenstveno financijskih mogućnosti tako otputovati, jer putovanje obogaćuje životno iskustvo kao malo što.
  • A lijepo je da smo opet važna destinacija, na koncu, Split je u svojoj srži destinacija koju je rimski car odabrao za mjesto na kojem će živjeti.

Bonus će biti jedno, za mene vrlo osobno pitanje. Kad ste primali nagradu grada za životno djelo, rekli ste da je najveća nagrada biti rođen i živjeti u Splitu, i moram priznati da me to malo pogodilo, jer slučajno nisam rođen u Splitu, iako cijeli život živim tu, jesam li ja uskraćen onda?

  • Naravno da ne, ti silno voliš Split, iz svega što radiš je vidljivo koliko ti voliš ovi grad, tako da se ja ne bih zabrinjavala na tvom mistu, iz pogleda se vidi ta tvoja ljubav, tako da ti je sve oprošteno. A to što nisi rođen tu, pa nitko nije savršen, haha.

PODIJELI

Vezane vijesti

Search

Follow Us

Split

19.3℃

NE 1.7m/s

52%

1017.2hPA
  Vrijeme oko 5h:
17℃
Ned
19℃
Pon
17℃
Uto
17℃
Sri
17℃
Čet
  Vrijeme by DHMZ

Posljednje objavljeno