Ovo je bio jedan od najtežih tekstova za napisati, zapravo. Jer, kad sam promislio, Marijan Ban i Daleka obala sastavni su dio mog života, života svih koji su odrastali kroz onaj neobični kraj osamdesetih, zatišje kroz buru, burne devedesete, a sve se nastavilo s njihovim utjecajem kroz ovo tisućljeće, dok Banu nije puknuo film i odlučio da mu se više ne da.
Ban danas slavi 60. rođendan, već solidan broj godina nema nikakve veze s glazbom, ali ostaje uvijek tu, ne možeš bez njega. Previše je tu sjećanja i prečesto se i danas njegove pjesme vrte da bi pao u zaborav, koliko god izgledalo da on to zapravo želi. Raspravljajući o hitu dana zaključili smo da bi Dvanaesti trebao biti bolji izbor za pisanje, slušao ih je tamo osmadesetih u STOP-u dok još album nisu imali. Ali, Dvanaesti je star i u toj je prilici bio pod ozbiljnim gasom, pa smo nekako zaključili da sam ja bolji izbor trenutno.
Jer sam u njegovim posljednjim godinama nastupanja imao i neke kontakte, u doba dok sam bio u Zagrebu jedne smo ga godine s Diktatorima pozvali da bude gost na Biloj noći. Na kraju su mi ti Diktatori, s kojima sam se spanđao, čak i na svadbi svirali. Nažalost bez Bana, on se tada već bio prebacio na lješkarenje, brod i sve ono što glazbena mirovina nosi sa sobom. A nije nebitno, prvi koncert kojeg se uopće sjećam u svom životu isto su bili oni. Godine nose svoje, ne sjećam se točno o kojem se vremenu radilo, ali bilo je na Sportskom centru Močvara u Pločama, svirala je Obala skupa s Đavolima. Ili je sam bio već Belan, vrag će ga se točno sjetiti.
Generacije su odgojene na glazbi Daleke obale. Koja je bila neki čudan glazbeni izričaj, lokalizirani pop, s primjesama rocka, bilo je i dalmatinskog melosa, punka (jer kako drukčije označiti poruke Why i Gordane, koliko god glazbeni izričaj bio nedokučiv)… Svega pomalo, ali ničega se čovjek ne može dohvatiti. Ako bih trebao biti kreativan, sjetio bih se americane kao glazbenog smjera i rekao da je Daleka obala s Banom bila dalmatina u glazbi. Ali sve je to zapravo bilo nebitno, šta i kako. Bitno je bilo da ti na tulumu nitko neće zamjeriti kad pustiš Obalu, svima paše, kao i da si znao kad ideš na njihov koncert da ćeš se dobro zabaviti.
Kroz godine bilo je i glazbenih neznalica koje bi znale kazati da Ban i nema neki glas. Što je u potpunosti netočno. Da se i na stranu stavi njegov nevjerojatan sluh, žica za glazbu, čovjek je bio jedinstven interpretator glazbe. Pa su mu onda obrade često znale biti vrh izričaja i nerijetko biti pamtljivije od originala. Tomina Marčelina, A šta da radim od Azre, Stublićeva Mi nismo sami… Kad se sve to posluša, Ban i Obala su mogli biti najbolji bend Novog vala, da ipak nisu primarno bili Dalmatinci, glazbeno inspirirani svime ovime dnevnim tu oko nas.
I zato je bilo teško odabrati pjesmu za hit dana. Odabrati neke od ovih epohalnih prepjeva drugih autora? Uzeti Gordanu, pjesmu koja tako precizno kritizira ljudsku rasu, u svojoj srži govori o eri društvenih mreža desetljećima prije nego će se pojaviti? Uzeti neku veselu poskočicu koja je oduševljavala na koncertima? Ili jednu od najboljih ljubavnih pjesama s ovih prostora, Kurve, gdje se uspjeva govoriti o o razočarenju, jednoj emociji koja se tako često glazbeno izbjegava, a sastavni je dio adolescentskih ljubavi? Odluka je na kraju pala na vjerojatno najljepšu domoljubnu pjesmu ikada napisanu u Hrvatskoj. Koja je toliko dobra da se čovjek danas, nakon što smo devastirali državu i društvo, mora zapitati da li je uopće zaslužujemo imati. A možda je sad samo ono vrijeme kad nas njiše olujnim valovima…
Sretan rođendan Bane, hvala za odrastanje.
