Svi nešto o stadionu, pa moram i ja naškrabati to nešto svoje što već škrabam, iako je Dvanaesti već dao savršeno rješenje u vidu povratka na Stari plac. Ne želim sad pisati neko rješenje za kojeg bih onda sjeo u rov i bacao bombe, načisto nisam dovoljno educiran i pametan za takvo što, da jesam gradio bih stadione diljem svijeta i ne bih se zamarao tipkanjem na tamo nekom portalu. No, mislim da je u kakofoniji koja je nastala potrebno neke stvari istaknuti, koje moraju biti polazišne točke kad se raspravlja o ova dva pitanja (da, dva su pitanja, ne jedno).
Pitanje Hajdukovog stadiona
Hajduku treba novi stadion, nebitno hoće li to biti adaptirani Poljud, novi stadion na tom mjestu ili novi stadion na nekoj drugoj lokaciji. Od svoje izgradnje sadašnji stadion zapravo nije bio nogometna arena, i izgrađen je kao višenamjenski stadion u to doba, u srži mala olimpijska arena. Dakle, Hajduku treba ili radikalno adaptirani Poljud ili potpuno novo zdanje, sad na poziciji stadiona danas ili nekoj drugoj, klubu jednostavno treba novi moderni baš nogometni stadion. I to je ono što Hajduka zanima, ostali prijepori su na drugim instancama. Bitno je samo da se to u građevinskim okvirima brzo napravi, zbog više razloga.
O mogućnosti obnove i adaptacije Poljuda (jer sama obnova nikako nije dostatna klubu) ću naknadno. Što se tiče potencijalne nove arene, klubu je tu zasigurno bolja opcija građenja na novoj lokaciji, jer onda do tog trena može koristiti Poljud. Ideja rušenja sadašnjeg stadiona i izgradnje novog na istoj lokaciji ima ozbiljni problem u pitanju gdje bi onda Hajduk igrao dok traju građevinski radovi. U okolici ne postoji zdanje koje može pokriti niti 50 posto potreba za kapacitetom te bi nastao ozbiljan problem s pretplatama i ulaznicama te najmanje dvije sezone koliko bi trajala izgradnja. Najmanje, znajući hrvatske navade, trajalo bi i duže.
Gradnja novog zdanja praktički je moguća na dvije lokacije, Brodarici te potezu Stobreč-TTTS-Karepovac. Oba imaju svoje pluseve i minuse iz urbanističkog i arhitektonskog kuta i to je za neke dodatne rasprave u kojima trebaju sudjelovati ljudi koji su stručniji od mene. Moja su razmišljanja da bi se takva odluka morala donijeti na široj urbanističkoj priči, onoj koja uspostavlja što Split uopće želi u budućnosti i kako to misli napraviti. No, jedino je potrebno da brzo to dokuči, ukoliko će ovo biti rješenje. Ponovimo, Hajduku je zapravo svejedno gdje će biti. Na prvu djeluje da bi Brodarica donijela više zarade popratnim prostorima na samom stadionu, ali i to se može riješiti ukoliko bi se ovaj na istoku grada radio u širem urbanističkom planu oživljavanja tog prostora. A da ne spominjemo da postoji mogućnost da na toj lokaciji istovremeno i bude kamp (nešto što Hajduk mora inzistirati, čisto sportski gledajući dugoročno, kamp je bitnije pitanje od stadiona).
Pitanje Poljuda
Gradski stadion Poljud u svom sadašnjem obliku i stanju ne da nije nogometni stadion nego je postao opasna građevina. Nevrijeme koje je odnijelo leksane i razrušilo dijelove građevine moglo se dogoditi i za vrijeme odigravanja neke utakmice i tada bi se brojile žrtve. Čak ne toliko zbog pada ploča, koliko zbog stampeda koji bi nastao. Tako da je sine qua non da se prije svega interventno mora osposobiti građevinu da ljudi uopće mogu biti na njoj.
Nakon toga slijedi odluka, što i kako dalje. Rušenje je generalno loša opcija, stvara Hajduku minimalno dvogodišnji problem s gledateljima, automatizmom i s prihodima, a stvara ogromne prijepore u javnosti, Poljud je ipak stekao neki status, i formalno i neformalno, te bi to izazvalo verbalne sukobe. Uostalom, već danas sama ideja dovodi do toga da se na istom portalu može pročitati i da je rušenje nužnost i da je barbarizam. A oba su stava kriva i radikalizirana, niti je nužnost niti bi bilo barbarstvo. Srušen je i Wembley, koliko god mi pričali ipak kultniji stadion od Poljuda, pa nitko Engleze zbog toga nije nazivao barbarima.
Obnova Poljuda može se pak provesti na dva načina. Prvi je da se uz obnovu obavi i adaptacija te da stadion postane novi Hajdukov dom, druga je da ga se renovira na izvorniji način te da ne bude nogometna arena. Gledano iz financijskog kuta, oboje je skupo. Prva opcija je enormno skupa, preoblikovanje Poljuda u nogometni stadion tražilo bi krupne zahvate koji bi vjerojatno bili skuplji od same cijene izgradnje novog stadiona. Uz to, iz perspektive kluba se treba uračunati i gubitak zarade od ulaznica, matchdaya i svega što prati to. Obnova na izvorne postavke pak stvara potrebu građenja novog stadiona, kao i pitanje cijene održavanja zdanja koje ne bi bilo u upotrebi Hajduka
Pitanje dva stadiona
I tu dolazimo do te mogućnosti da je u neku ruku najsmislenija opcija gradnje novog stadiona i zadržavanja Poljuda. Hajduku je to najbolje, građane bi lišilo sukoba po pitanju rušenja ili nerušenja kulturnog dobra. Ostalo bi tek to pitanje što s dva velika stadiona u Splitu.
Prije svega, ovdje se treba potegnuti pitan je Ministarstva kulture, onog čija čelnica posljednjih dana drži glupe prodike Splićanima, i one čija je ustanova došla na metu istrage europskih agencija zbog sumnjivih transfera u poslijepotresnoj obnovi, višestruko skupljoj od najskupljeg europskog nogometnog zdanja (kako se medijski te priče zaborave). Ukoliko je Poljud prije svega kutlurno dobro, neka se Ministarstvo lijepo izvoli malo i brinuti o tome. Da se ne bi dogodio slučaj hotela Palace u Kaštelima, zaštićenog kulturnog dobra koji je ruina. Jer svaki kupac ne smije rušiti to zdanje i onda graditi nešto novo, renovacija i adaptacija bi bile višestruko skuplje od te opcije i sad na elitnoj lokaciji u Kaštelima stoji jedna grozna ruina, spomenik kutleizirane privatizacije devedesetih, pravi hrvatski modernistički model.
Primjer nasličniji ovakvoj mogućnosti možemo vidjeti u Munchenu, taj je grad nakon izgradnje Allianz arene ostavio na životu Olimpijski stadion koji su do tad koristili Bayern i 1860. Malo su ga ušminkali, koristi se za koncerte, sportske događaje (uključujući čak i skiboarding), naplaćuju se ulaznice za razgledavanja… Godišnje se troši 30-tak milijuna na održavanje i troškove radnika, sam stadion zarađuje 20-tak milijuna, onu razliku grad i država pokrivaju jer smatraju da se isplati za kulturnu vrijednost zdanja.
Na takav način bi mogao i Poljud funkcionirati, tim prije što bi se onda dio prostora koje trenutačno koristi Hajduk mogli koristiti na druge načine (bilo kulturne ustanove premjestiti tamo, bilo iskomercijalizirati). Je, zarada bi bila manja, ali su i troškovi ipak dosta manji od zdanja od 70.000 gledatelja. Uz asistenciju grada i države, Poljud može imati život i bez Hajduka. Doduše, treba pameti i dobrih namjera, nečega što u ovim krajevima često nedostaje.
Ukatko, Hajdukova nogometna arena bit će skupa, koji god modus za nju bio te skupoća ne može biti mjerilo. Jer će koštat, što god se odlučilo.
Pitanje morala
Trebaju li država i grad uopće sudjelovati u izgradnji ili adaptaciji Hajdukova zdanja? Koliko god meni kao navijaču Hajduka to bilo besmisleno pitanje, apsolutno je legitimno ga postaviti.
Najprije da kažem da se kao novinar i čovjek (je, ima nas takvih) se ježim od onih šema kad se nešto izrađuje, a javi se neka masa s pitanjima „zašto ne gradimo bolnice“. OK, idemo sljedećih pet godina samo graditi bolnice, napravimo ih 50, da bi onda ustanovili da nismo uložili u školovanje te nam nedostaje kadra za te bolnice. Plus su još tri izgorjele u gradnji, jer smo smanjili davanja u vojsku, tehničari kanadera su zato otišli u privatni sektor i vatrogastvo nam je otišlo u neku stvar. Pitanje raspodjele javnog novca puno je kompleksnije od onog „ajmo graditi bolnice i vrtiće“, bitan je balans. Tako da one glasove koji govore zašto ne bi bolnice gradili umjesto Poljuda, a bit će tih glasova, u startu ne doživljavam ozbiljno. Mala digresija, Splitu definitivno treba nova bolnica, sramotan je odnos države prema tom pitanju, a bizarna je stvar da se ta bolnica može isplatiti samom prodajom terena na kojima se sad nalaze dva bolnička objekta. No, to je druga stvar, jedna od onih u nizu kako država zajebaje Split (o tome mogu objektivno govoriti, ipak nisam Splićanin).
Uglavnom, smatram da činjenice kako je grad Split većinski vlasnik kluba, da je Hajduk kulturološki, sociološki i psihološki bitan čimbenik u gradu (ali i šire), trebaju pitanje sufinanciranja maknuti iz sfere „triba li“. Triba. Javit će se oni koji će reći da je to kompliciran posao zbog pravila EU, ali tu ćemo izvaditi još jednom primjer Allianz arene. Osiguravateljska tvrtka je odmah iskeširala ogromnu lovu za ime, njemačke su banke pak dale kredite koji, pa, nisu odražavali pravu tržišnu sliku tog doba, i arena se izgradila, bez da se EU i trenutka pitala je li sve po pravilima. Nekako je financijskim institucijama dano do znanja da to tako treba biti, je, nije najtržišnija stvar na svijetu, ali ne postoji potpuno tržišni sustav.
Ima tu i jedna duboko moralna stvar zašto bi grad Split zapravo trebao sam izgraditi Hajduku stadion, iako je to faktički nemoguće. Split je Hajduku doslovno oteo Stari plac, uz asistenciju kvislinga u pojedinim erama Hajduka elitna splitska lokacija je brutalno uzeta Hajduku. Varoški trudbenici svoje privatne terene su poklonili klubu za gradnju stadiona, a onda se našao grad koji je to brutalno oduzeo. I najbolje od svega, na kraju nije znao što s tim terenom. Jako mračna epizoda iz povijesti, koju političari često nastoje zaboraviti.
I na kraju, finalni razlog. Svi mi na ovaj ili onaj način financiramo gradnju stadiona Dinamu (mogu ga oni nazivati kako hoće, u konačnici se radi o Dinamovu stadionu). Nije se raspisivalo nikakav referendum na kojem bi me pitalo je li to ok. Stoga u ovom trenutku i referendum kojim bi se pitalo treba li Hajduku novi stadion držim suvišnim i bespotrebnim usporavanjem rješavanja situacije.
