Na Torcida kupu večeras će se dodijeliti trofej Hajdučko srce, priznanje koje Torcida dodjeljuje igraču koji najviše ima usađene hajdučke vrijednosti, a koja se nije dodjeljivala od 2017. godine. Jer nije bilo dovoljno vrijednog nogometaša za takav trofej.
Jučer je najavljeno da tako nakon pet godina zatišja ipak se vraća nagrada, a dojma smo da je dobitnik krajnje izvjesan. Jedan je igrač u posljednjih 18 mjeseci ujedinio Hajdučki puk, Poljud načinio mjestom za crvene tepihe, uvjerljivo je najbolji igrač lige i najveća zvijezda, što god pričali pomalo ograničeni likovi. A istovremeno je i najomiljeniji, jer valjda više nema djeteta u Dalmaciji da mu nije dao dres ili bar potpis, a sad se vidjelo kako ih je sve više i po sjevernoj Hrvatskoj. Ali to nije sve, još i igra mali balun po navijačkim turnirima.
Ostavljam mogućnost da sam u krivu i da će netko drugi dobiti nagradu, ali nekako malo vjerojatno. Uostalom, svi navijači Hajduka zasigurno se nadaju kad se jednog dana bude na papiru sumirala karijera Marka Livaje u Hajduku, da će mnogo važniji biti brojni drugi trofeji, ovaj bi samo bio potvrda da je uz sve bio i čovjek iz naroda.
I ovaj put neće biti kajanja, jer što god Livaja napravi naknadno, on je toliko zadužio navijače da će mu se sve oprostiti, bar sve što bi mogao napraviti. Postoje stvari za koje jednostavno čovjek zna da ih neće napraviti. A u prošlosti nije bilo tako, znalo je biti i kajanja. Uostalom, posljednje Hajdučko srce dobio je Ante Erceg, koji je na prvu veću ponudu otišao iz Hajduka, rezolutno tražeći klub da ga pusti. Mirko Hrgović se isto smatrao pogreškom, jer je nakon nagrade otišao u Dinamo, a slično je napravio i Ivan Bošnjak. Moglo bi se raspravljati i o nagradi Dariju Srni, jer je odmah nakon nje napustio klub u transferu koji je u najmanju ruku mutan.
S druge strane, možda se ipak za kraj prisjetiti i onih nagrađenih kojima danas nitko ništa ne prigovara, dapače. Prvo onda spomenuti jedini posthumni trofej, dodjeljen šjor Tomislavu Iviću 2011. godine, za sve ono što je napravio i značio Hajduku i Hajdukovcima. Onda svakako onaj trofej iz 2014. godine, kojeg je dobio Mario Pašalić, još jedan Kaštelan Hajdukov. Senijad Ibričić možda je formalno stranac, ali nitko nikad nagradu iz 2010. nije dovodio u pitanje, Ibrin odnos prema klubu je do danas neupitan. I za kraj, onaj iz 2004. godine, veteranska sezona kao iz priče Deana Računice, nakon koje je nažalost zbog zdravstvenih problema morao završiti karijeru.
Dakle, večeras, 22 sata, igralište u Vukovarskoj, nakon pet godina dodjeljuje se Hajdučko srce.
