U Pojasu Gaze događa se humanitarna katastrofa. Čitav svijet istovremeno upada u zamku potrebe razjašnjavanja može li se to što Izrael radi Palestincima nazvati genocidom, etničkim čišćenjem ili ratnim zločinom uopće. Što je operativno na kraju u ovom trenutku zaista nebitno. Treba prije svega riješiti da hrana počne u normalnim količinama dolaziti u tu trenutačno od svijeta odsječenu enklavu, a pravne, političke, politološke i historiografske teme i objašnjenja ostaviti za poslije.
Možda ponajbolji odgovor na pitanje događa li se u Gazi genocid dao je francuski predsjednik Emmanuel Macron, kazavši da to zapravo nije pitanje, nego nešto što će povjesničari morati naknadno odgovoriti. Činjenica je da je genocid pojava koju se najčešće naknadno stavlja u ladicu. Tako je bilo primjerice s Armenskim genocidom prije stotinjak godina, tek se u ne tako davnim godinama to nazvalo tim imenom, unatoč protivljenju Turske. Događaji u Srebrenici 1995. godine također će tek naknadno dobiti naziv genocid. Čak i događaji u Ruandi će sačekati neko vrijeme da se tako nazovu.
Činjenica je da mi danas ni ne znamo pravno točno što je genocid, jer se kroz desetljeća mijenjalo više definicija, a ona sama nastala 1948. godine u Konvenciji od genocidu bila je tako poopćena i s mogućnosti osebujnog tumačenja da je i sam tvorac i poticatelj Konvencije, Rafale Lemkin, bio nezadovoljan krajnjim rezultatom i nazivao je lošim rješenjem. Pomalo je bolna činjenica da svjetske sile nikada nisu željeli točno definirati genocid, kako neka njihova nedjela ne bi došla pod povećalo javnosti.
Stoga, za sad je irelevantno kako će se jednom u historiografskim knjigama nazivati trenutačne događaje u Palestini. Ono sadržajno bitno je da su ljudi tamo gladni. Djeca, odrasli, starci, bolesnici, čak i međunarodno osoblje u toj enklavi se susreće s izgladnjivanjem. U tom pogledu čak je trenutačno nebitno radi li Netanyahu to sa svrhom etničkog čišćenja ili iz nekog drugog razloga. To je nešto o čemu će pravna znanost i sudovi donijeti naknadnu odluku.
Ovdje moramo spomenuti još jednu ljudsku međunarodnu svinjariju, izgladnjivanje kao taktika dosta dugo se nije računala ratnim zločinom i nedopuštenom vojnom taktikom. Čak niti Ženevskom konvencijom iz 1948. godine, dapače, zapadni pravnici su zaključili kako opsada i izgladnjivanje Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu nije bila nedopuštena aktivnost. Razlog je jadan: sile su, a tu prije svih mislimo na SAD, ostavljale sebi mogućnost da blokadama i izgladnjivanjem riješe neke probleme s novonastajućim komunističkim blokom. Ta se praksa kriminalizirala tek dodacima Ženevskoj konvenciji iz 1977. godine.
Sve ovo je prosječnom djetetu u Gazi nebitno. Ova kakofonija u međunarodnom medijskom prostoru s pitanjima radi li se o genocidu ili ne bitna je tek na simboličkoj razini. A Palestinci nisu simbolički gladni, njima doista nedostaje bjelančevina, masti i ugljikohidrata, a ne moralne podrške, nje imaju dovoljno, ali nije zasitna. Po pitanju te simbolike možemo gledati i pozive za priznanjem Palestine (gdje doduše većina izbjegava kazati u kojim granicama). Do sada je gotovo 150 članica UN-a priznalo Palestinu, no objektivno to nije ništa promijenilo na samom terenu. Samo rješavanje pitanja dvije države, kao i što će biti „između rijeke i mora“ nešto je što će se morati rješavati pregovorima i dogovorima koji zasigurno neće biti kratki i jednostavni.
Ono bitno, još jednom, jeste da se zaustavi izgladnjivanje u Gazi. Ako ni zbog čeg drugog, porazno je i kataklizmično da u 21. stoljeću dva milijuna ljudi umire od gladi. I tu ne trebaju sad kakve konvencije, konferencije ili sporazumi, treba brza reakcija. Bolje od Macronova priznanja Palestine bi bilo slanje amfibijskih vojnih brodova s hranom u Gazu, recimo zajedno s Amerikancima. Teško da bi Izraelci pucali na francuske i američke ratne brodove. No, ova ideja za sad je u sferi znanstvene fantastike, američkom predsjedniku prijemčljivija je ona o etničkom čišćenju tog prostora i stvaranja nove Floride, samo s manje vlage u zraku, čime bi bila pogodnija za igranje golfa.
Da se razumijemo i da ne ostane visiti u zraku, osobno smatram da je u Gazi trenutačno na djelu genocid i etničko čišćenje ratnim zločinom izgladnjivanja. No, i moje je mišljenje nebitno, još jednom, bitno je djelovati, a ne misliti. I da se razumijemo, smatram i da je Izrael imao pravo na intervenciju nakon Hamasovih zločina. No, pravo na intervenciju je jedno, ratni zločini su drugo. Imali su Žukov i Konjev pravo napasti Njemačku 1945. godine, i razoriti je čak prema tadašnjem ratnom pravu, ali su njihovi vojnici svejedno počinili teške ratne zločine mrcvareći njemačke civile.
Gaza umire od gladi, a na neki način smo svi krivi za to, jer smo u konačnici dopustili međunarodni sustav koji nema lijeka za takve zločine. Pozicija u raspravi o politološkoj i pravnoj strani genocida neće skinuti tu odgovornost.
