Od jučer traje simultano zgražanje dijela javnosti nad lošim Hajdukom, a paralelno i tretmanom kojeg je isti taj Hajduk dobio od notornog mordorskog suca. Ovdje se ne namjeravam baviti hrvatskim mainstream prostorom, koji je duboko korumpiran i pristran, koncentriram se na onu malu zajednicu navijača Hajduka koji još nisu eutanazirani javnim narativom.
Opravdano su zgroženi s obje jučerašnje predstave, i onom Hajdukovom i onom od strane suca delegiranog od strane tzv. HNS-a.
A mi na Trafici nekako ispadamo smiješni sami sebi, jer o problemima igre naš urednik već mjesecima piše konstantno, toliko da se umorio do granice izdržljivosti, a s druge strane, moja malenkost je toliko puta već kroz niz godina upozoravala da problem suđenja u Hrvata nisu nikakvi kriteriji dosuđenih penala ni ofsajda ni svega onog što vrli analitičari vole analizirati, već kriterij svih onih sitnica koji se zovu – vođenje utakmice.
Prije gotovo četiri mjeseca sam objavio članak sa suhim podacima koji su pokazivali kakav tretman ima Marko Livaja kod sudaca u HNL-u. Ispalo je da barem 47 (četrdesetsedam) igrača u tom smiješnom natjecanju češće doživi da bude faulirano od Marka Livaje, kako god okreneš – jednog od igrača koji je jednostavno među par najboljih.
Izazvao je taj članak malu buricu u lokvi vode, službeni Hajduk je šutio o tome i baš ništa se nije promijenilo od tada.
Odnosno, jest, promijenilo se. Naime, tada, u periodu do prije četiri mjeseca je na Marku Livaju prekršaj dosuđen otprilike u prosjeku svake 52 (pedesetdvije) minute. U međuvremenu, kad se pribroje utakmice odigrane do danas, frekvencija dosuđivanja prekršaja na Marku Livaji je stigla do koju sekundu ispod 62 (šezdesetdvije) minute po prekršaju. Dakle, otprilike prosjek od tri prekršaja u dvije utakmice.
Za usporedbu, Toni Fruk prekršaj zaradi svakih 30 minuta, a Robert Mudražija svakih 40. Kad sam išao računati na koje je mjesto na ljestvici najfauliranijih pao Marko Livaja, došao sam do 70, pa odustao od daljnjeg računanja, jednostavno sam se i ja umorio.
Umorio sam se već odavno od uvjeravanja ljudi da nije naš posao boriti se za pravednost u nogometu, naše je ukazivati na pogreške.
U klubu rade ljudi koji su itekako dobro plaćeni za to da se bore za ravnopravni položaj Marka Livaje i njegovih suigrača na terenu. Ili u medijima, kad smo već kod tretmana. I ne, Gennaro Ivan Gattuso nije taj koji bi to trebao raditi.
I sramota je ljudi koji vode klub što to ne shvaćaju i što već godinama ne rade baš ništa po tom pitanju.
Ja osobno o tome ne namjeravam više pisat ni slova, neka nama i dalje hrvatski sportski urednici i novinari koji smatraju da je hrvatski nogomet zdravo tkivo kojeg treba štititi kroje istinu, a Hajdukovi čelnici neka se ravnaju po njima kao i do sada.
