Opet je u žiži interesa javnosti problematika stadiona u Splitu. Nakon što se u metropoli sve riješilo u suglasju svih političkih snaga, svih različitih opcija u Dinamu, pa čak i crkve, nakon čega će Zagreb imati dva lijepa i moderna nogometna stadiona (i jedan manji funkcionalni za atletiku – nije nevažno za nastavak priče), a u Splitu suglasja nema niti oko osnovnih stvari.
Pa idemo redom vidjeti što Split ima i što Splitu treba.
Prvo i osnovno, najvažnije što Splitu treba, a to je i razlog ovakvog naslova – Splitu treba rješenje prometne infrastrukture, prije bilo kojeg stadiona. A tu nas povijest opet vraća na stadione i ostale splitske sportske građevine.
Naime projekt koji bi riješio, odnosno u najvećoj mjeri riješio taj gorući problem je zamišljen baš onda u sedamdesetima kad su sagrađeni zapravo svi važni sportski objekti u gradu osim nesretne Spaladium arene, kada je u sklopu gradske urbane revolucije ukopana željeznička pruga koja je grad dijelila na pola. A onda sagrađena i – stanica podzemne željeznice usred grada.
I eno je tamo, negdje na pola puta od prigradske stanice u Kopilici i glavne stanice u gradskoj luci, čami čekajući već pola stoljeća na ljude koji će biti dovoljno sposobni da odrade do kraja projekt koji je zamišljen još dok u gradu nije bila valjda ni desetina automobila koliko ih ima danas, a gradski turizam je bio valjda na nekih 5% današnjeg.
Taj projekt prigradske željeznice koji bi u prvoj fazi vodio od zračne luke do grada, pokrio Trogir, Kaštela, Solin, Vranjic i sva pripadajuća naselja je jednostavno nužnost grada Splita bez kojeg apsolutno nikakvo širenje kapaciteta – bilo stambenih, bilo turističkih, bilo sportskih – nema nikakvog smisla.
Oni s malo širom vizijom bi razmišljali i o dodatna dva kraka koji bi uključivali još pravce u smjeru gravitirajućih područja prema Sinju i Omišu, što bi od Splita napokon učinilo metropolu regije, rasteretilo promet i učinilo praktično cijelu županiju urbanim područjem dvadesetog stoljeća. Da, dvadesetog, jer to su svi slični gradovi odradili još u prošlom stoljeću.
Tek nakon toga možemo raspravljati o tome što i kako sa stadionima u gradu Splitu.
A da ne bi ostali bez nekih smjernica i po tom pitanju idemo utvrditi činjenice.
Splitu treba nogometni stadion, to je više nego jasno. Split bi bio glup da ne iskoristi činjenicu što Zagreb nema veći atletski stadion, pa je logično da ima i dobar atletski stadion, koji bi se uz atletiku mogao koristiti i za koncerte, festivale, sajmove, a i za neke dodatne sportove.
E sad, je li bolje rušiti Poljud pa tu sagraditi nogometni stadion, a Park Mladeži, po novome nazvan Brodarica urediti kao atletski stadion, ili obratno – na Brodarici graditi nogometni a Poljud obnoviti u originalnom stanju i koristiti ga kao multifunkcionalni (za što je i projektiran) – to je pitanje za struku koja mora dati odgovore o troškovima.
U svakom slučaju, oba treba graditi, baš kao i u Zagrebu, jer kao što će Dinamo igrati u Kranjčevićevoj dok se gradi Maksimir, tako bi i u slučaju rušenja Poljuda trebalo prvo urediti ovaj drugi.
Koliko bi što koštalo?
Nisam stručnjak, ali mogu pogledati, kaže stara izreka ginekologa – amatera, a pretraživanjem sličnih projekata koji su se gradili i rušili u svijetu, nekakav amaterski zaključak je da bi samo rušenje Poljuda stajalo možda upola manje nego obnova istog u sadašnjem obliku.
Urediti Park mladeži bi isto nešto koštalo, a i trebalo bi neko vrijeme, u najboljem slučaju godinu ili dvije dana, što je vrlo optimistična prognoza.
Može li Poljud izdržati dvije godine (a te dvije godine su vremenski rok samo u slučaju da se na stadionu ASK-a kako ga većina Splićana zove s radovima krene sutra) bez da je ugrožena sigurnost?
Opet je odgovor – ne znam, ali logika kaže da će u te dvije godine bit barem još jedna nevera s tučom. I već sad će se potrošiti par milijuna za u biti – krpanje.
Moja logika kaže da je bolje krenuti u obnovu Poljuda, tribinu po tribinu, a istodobno u izgradnju novog stadiona. Prihvaćam da možda nisam u pravu, ponavljam – stvar je struke, studija isplativosti, ali sve to treba riješiti – danas.
Novi stadion na Poljudu bi bio skuplji od novog na Brodarici, radi cijene rušenja Poljuda. Dobili bismo novi stadion za nogomet i mali stadion za atletiku u Brodarici. Cijena obnove Poljuda u originalnom stanju je tek nešto veća od izgradnje tog pričuvnog stadiona na Brodarici za Hajduka koji bi onda ostao za atletiku i ostalo.
Što je bolje, isplativije i bolje za budućnost, mora odlučiti struka u suglasju s odgovornim političarima koji će imati isključivo javni interes na umu, što je kod nas rjeđa pojava od sredozemne medvjedice, tog simbola našeg grada i Dalmacije.
A preduvjet svega je – vizija. Vizija u kojoj ćemo se voditi budućnošću, ne baljezganjem o sadašnjim problemima.
Vizija u kojoj će Split imati prigradsku željeznicu i maknuti promet s ulica. Vizija u kojoj će Split biti središte regije u kojoj će biti normalno živjeti u Dicmu, Rudinama ili Dugom Ratu, a raditi u Splitu, jer će se tamo stizati za dvadesetak minuta u klimatiziranom vagonu s besplatnim internetom.
Vizija u kojoj se nećemo pitati što s dva stadiona od 30+ tisuća stolica, jer ćemo imati viziju velikog Hajduka koji će uvijek imati 20 tisuća pretplatnika i 300 tisuća članova, jer ćemo imati viziju kako na Poljudu godišnje organizirati barem 10 velikih koncerata, barem tri festivala poput Ultre i barem jednog atletskog mitinga Zlatne lige, a jednom u desetljeću i nekog europskog ili svjetskog prvenstva.
Vizija u kojoj ćemo znati da nećemo imati problem s prometom i parkiralištima jer se pored svake stanice željeznice u trokutu Omiš – Sinj – Trogir može sagraditi po jedno veliko parkiralište za sve koji nam dolaze u grad bilo kojom prigodom, viziju u kojoj će kvadrat stana u Splitu doći na razumnu cijenu jer će biti prihvatljivije živjeti u manjim sredinama tog gravitirajućeg trokuta, koje će postati stvarne moderne sredine.
Priznajem, konačni povod pisanja ovog članka je današnji članak na istu temu kolege Jurišića na Telesportu koji je donio suprotne zaključke od mene, ali to apsolutno nije razlog da ga proglašavam neprijateljem ili budalom, čovjek je iznio dosta validnih argumenata i apsolutno ima pravo imati različito mišljenje od mene. Bilo bi lijepo da stručnjaci donesu odluku koja će biti informiranija od Bernardovog ili mojeg mišljenja, a još bi ljepše bilo kad bi odluku donosili na osnovu istih dobrih namjera koje imamo nas dvojica. I potpuno bez osobnih interesa, baš poput nas dvojice.
Ali znam ja nas, mi ćemo sve one koji ne razmišljaju kao mi proglasiti budalama, a još češće odvratnim komunjarama ili zadrtim ustašama, ovisno o osobnim preferencijama.
I dobit ćemo jedno veliko ništa, kao i do sad.
p.s. Malo čiste zajebancije za kraj, da se opustite malo i da imate o čemu raspravljati dodatno; Možda najbolje sve ostavit kako je i dignut četiri tribine bez stolica i krova na Starom Placu – to je moj san. 30 tisuća luđaka bez modernih boxova, hrane i pića. Gole tribine, zahodi i česme za vodu, to je sve što navijaču treba. Ali dobro, to su tek moje zadnje utopije.
