“Nadam se za dobrobit hrvatskog nogometa u cjelini, da će Dinamo prevladati te svoje krize. Neću biti katastrofičan, ali moram biti pesimističan. Ako Dinamo ne bude prvi ove godine, jako će teško biti održati klub na nivou na kojeg smo navikli. I to nosi stravične posljedice, u kontekstu kluba koji je zamašnjak i nositelj kvalitete, i ovih klubova koji to prate i tu su pri vrhu”.
Izgovorio je ovo sinoć Ivan Cvjetković, rečeni Tarzan u izvjesnom A1 Nogometnom Podcastu, a prenijeli mnogi domaći mediji.
I da smo iole pametni ili iole blizu onih ideala za koje se deklarativno zalažemo, bilo bi to dovoljno da ugasimo hrvatski nogomet na trenutak i ultimativno zatražimo lustraciju cijelog tog tužnog sporta.
U stvarnosti, samo dio navijača Hajduka i poneki Mohikanac među navijačima ostalih klubova će shvatiti monstruoznost ovog stava koji je potpuni mainstream u narativu koji prati hrvatski nogomet. Baš kao što su monstruozni mainstream narativi i oni o sposobnosti Zdravka Mamića, legendarnosti Luke Modrića ili uspješnosti Marijana Kustića.
Ali da se ostavimo prosvjetljenja drugih, ajmo riječ – dvije o navijačima kluba koji se hvali kako je zaštita slabome i prkos moćnome.
Oni će uglavnom reći da smo nikakvi, da smo bezvezni i da se nemamo mi što žaliti na druge kad ne valjamo ništa. I neće doći u nedjelju na Poljud dati podršku momčadi koja ima prigodu doći na prvo mjesto desetak kola prije konca prvenstva. Ili će doći i jedva čekati kiks, ali ne zato da bi ga voljeli još više kao mi ostali, nego da mogu malo zviždati i reći – jesam li vam rekao da to ništa ne valja?
Oni će vas uvjeravati kako je sve ono što neki od nas zamišljaju samo utopija i da samo kriminal ima smisla u ovoj zemlji. Neće vam to oni reći baš tim riječima, ali to će biti konačni smisao svega izrečenog.
A moj problem, problem nas koji sanjamo pravednije društvo je što ćemo biti svjesni kako su u zadanim uvjetima – potpuno u pravu.
A naš je još veći problem što mi i dalje sanjamo o promijenjenim uvjetima, u kojima će kriminal biti kažnjavan, a izjave s početka teksta nestati s lica zemlje.
I ništa od toga što mi sanjamo i pokušavamo neće uspjeti, uvijek će se naći neki kamenčić koji će taj kamen naših nada i snova smandrljati nazad niz brdo, ili će se naći nešto drugo što su već naši lokalni bogovi (nogometni i oni puno važniji od njih) namijenili kao prepreku guračima teškog kamenja.
Ali ne zaboravimo da je naša sudbina baš gurati taj kamen uzbrdo. Jer jedino to ima smisla.
