Meni su ove nogometne analize po portalima, televizijama i novinama zakon.
Evo, tzv. “Slobodna” je ovih opet u goste zvala tzv. “stručnjaka” koji je prije ravno mjesec dana dao “stručnu analizu” i prognozirao rasplet prvenstva. Danas znamo da je od 12 utakmica koje je prognozirao, do sad pogodio četiri, a osam je pogriješio. Stručnjak. Čisto da ostanete u toku, prognozirao je i da će Hajduk u narednom kolu pobijediti Rijeku, a Lokomotiva i Dinamo ostati neodlučeno. I bez obzira na to, oni ga opet zovu kako bi dao svoje nove mudroserine.
Ali, eto, on je stručnjak, baš kao i cijela bulumenta polupismenih bivših nogometaša koji izgovaraju floskuletine na koje su navikli, a novinarima je tako lakše, jer ne moraju se trudit oni nešto analizirat niti se izlagat, a i bolje se klika kad kažeš da je nešto izrekla “legenda” ovog ili onog kluba, iako je riječ obično o nižerazrednim igračima kojima su Hajduk, Dinamo ili Kamen Ingrad bili apsolutni vrhunac karijere.
I tako su oni koji su sve prognoze promašili – stručnjaci i legende, a mi na Trafici koji smo svatko na svoj način još prije ohoho mjeseci napisali da Hajduk neće biti prvak, zato jer nije dovoljno dobar kako je napisao naš urednik ili zato što će ga suci zaustavljati, a Hajduk će im u međuvremenu dati ruke pucajući sam sebi u nogu kako sam napisao ja – smo autsajderi koji veze nemaju ni o čemu.
A najbolje od svega je što oni, koji su tvrdili da će Hajduk biti prvak imaju opravdanje da su oni to gledali navijački. Jer su oni, eto veliki navijači Hajduka, valjda za razliku od nas. Ja ne znam kako nemamo svi skupa dijareju svakodnevno prateći sve te medije.
Ali dobro, lako ću ja za novinare na daljinski i legende na bevandi, mene muči što se oni koji su se na cijelu tu halabuku već morali naviknuti i dalje ponašaju kao one žabe koje ne skaču van lonca ni kad im maknu poklopac.
Količina govana koja je iskrcana prema Poljudu je uvjetovana cijelom tom medijskom mašinerijom u kojoj se cijelu godinu stvara iščekivanje titule, koja kad ne dođe, pojavi se rušilački nagon.
Ljudi, napisat ću valjda milijunti put: Hajduk u ovom sustavu ne može i neće biti prvak. I da se razumijemo, nitko mu nije kriv nego on sam što taj sustav ne promijeni, jer može on to uz sve nas zajedno. Nije jednostavno i ne rješava se preko noći, ali može se.
Ono što je bitno za naglasiti, neće Hajduk biti prvak ni naredne godine, a vjerojatno ni one iza nje. I neće radi toga propasti. Za one koji žele znati više – nije bio prvak gotovo sto puta u svojoj povijesti i nikad nije propao radi toga.
Hajduku treba popriličan broj promjena, ali sigurno ne treba rušiti sve i krenuti ispočetka, kao što se zaziva, nimalo slučajno.
Ono što Hajduku treba je sigurnost da ima štit u svojim navijačima, bez toga Hajduk postaje klub kao i svaki drugi, jedino što ga razlikuje od većine drugih klubova jest činjenica da ima ogroman broj ljudi koji su spremni stati ispred svog kluba i zalopatit svakoga tko ga pokuša ugroziti.
A ovih dana imam osjećaj da navijači Hajduka ugrožavaju svoj vlastiti klub.
Jer zamislite koliko su nam napunili glavu svojim pizdarijama kad ima lijepi broj navijača, za koje znam da su navijači i idu na utaknice (nije tipfeler), a koji sad ponavljaju ono što je popularno – “Marko, oprosti nam, lipo aj ća i spasi se”. Dakle, koji kua?!
Mislim da smo na ovom portalu potrošili poprilično vremena za iskazati poštovanje veličini Marka Livaje, na terenu i još više van njega, ali bez da se itko nađe uvrijeđen – Marko Livaja je samo igrač Hajduka. I da u baš svakoj utakmici daje dva gola, upiše jednu asistenciju i da usput u svakoj obrani penal, a uz to u svakoj slučajno uspije slomit nogu po jednom HNL sucu – ne bi bio važniji od kluba za koji igra. Ono što je tužno jest činjenica da je toga Marko Livaja svjesniji nego lijep broj navijača, a u isto doba je naša sreća.
Ja mogu shvatiti zviždanje igračima nakon utakmice, mogu shvatiti i vrijeđanje nakon utakmice kao što je bila ova u Velikoj Gorici, jer doista je nedostajalo želje i žara, ali prijetnje i vrijeđanja su konstanta koja doista prelazi sve granice dobrog ukusa. Posebno prema momcima koji daju i zadnji atom snage i želje kako na terenu, tako i van njega.
Sjedio sam u toj Velikoj Gorici pored jednog bivšeg igrača Hajduka, jednog od onih kojima smo kao navijači nanijeli sličnu nepravdu, čovjeku koji je u Hajduk došao kao njegov navijač, a mi smo ga svojim nerealnim očekivanjima i uvredama ispratili kao što ćemo po svemu sudeći ispratiti Kalinića, Melnjaka, Krovinovića ili Lučića.
Nakon utakmice je zario lice u ruke, jer on se za razliku od mene, kao pravi sportaš što ja nisam – još uvijek nadao kako će Hajduk pobjedom ostati u nekoj utrci.
I tad sam po tko zna koji put shvatio koliko je to veliko biti navijač Hajduka. Čovjeka smo izvrijeđali, ispljucali, a on dolazi i dalje, putuje na utakmice i pati zajedno s nama.
I zato isprika svim tim ljudima, od igrača, preko bivših nadzornika i funkcionera koji su dali sve od sebe, makar to i nedovoljno dobro bilo i nadam se da ćemo napokon svi zajedno shvatiti da nas nema dovoljno da tek tako trošimo i otpisujemo ljude.
Jer na koncu ćemo neminovno doći do ogledala i morati otpisati same sebe, jer ako nam baš nitko ne valja (osim valjda Livaje, kojem poručujemo da ode, jer je predobar za nas?!?!?), onda je možda ipak problem u nama samima?
Ovih dana je jedan jako pametan momak inicijalima F.M. rekao – “naš južnjački temperament je zapravo samo skuža za ponašat se ka’ debil” i pogodio u srž stvari.
U svakom slučaju, laškajte malo svi zajedno. Ništa se sudbonosno nije dogodilo, niti će. Važnost sporta nije u pobjedama i porazima, ma koliko vas “stručnjaci” i “legende” u to uvjeravali. Važnost sporta je u svemu onom drugome, a pobjede i porazi dolaze kao posljedica.
Treba krenuti od sebe, svatko od nas, od običnog navijača koji ne ide na utakmice, ali ima potrebu pisati po društvenim mrežama, preko onog koji ode na derbi jer eto, na drugima nema što vidjeti, do onih koji idu na sve domaće ili onih koji idu baš na sve. Preispitati sebe moraju i oni koji nešto odlučuju u klubu, od volontera u odjelu za članstvo preko onih koji rade nešto u marketingu pa do onih koji upravljaju i odlučuju o strategiji kluba.
Svi moramo razmisliti radimo li sve za dobrobit kluba, štitimo li ga od zlih tipova koji mu žele propast, dajemo li sve od sebe da mu pomognemo ili se pravimo pametni i u tom pokušaju izigravanja stručnjaka zapravo radimo štetu?
Tek onda, tek onda kad svi, a ne samo neki budemo pravi i damo klubu najbolje od sebe, onda će – kao posljedica svega toga dobroga – doći pobjede i onda će doći titule.
