U životu sam prvi put zapeo negdje na putu bez mogućnosti povratka još kao srednjoškolac, kad sam otišao preko vikenda na Brač, a Jugoslavenska ratna mornarica u međuvremenu uvela blokadu luka, pa nije bilo mogućnosti za povratak.
Tada, tako mladome i blesavome, bilo mi je samo važno da sam opravdano odsutan iz škole, nona je još bila živa i kuhala najbolje na svijetu, pa mi to doista nije teško palo.
U međuvremenu sam zapinjao po nekim aerodromima zbog nevremena, još par puta zapeo na svom otoku, ali o situaciji da je Dalmacija odsječena od ostatka Hrvatske sam samo ponekad izvještavao prenoseći vijest, ali nikad nisam bio dio toga.
I jučer, nakon što smo izderali grla onom pjesmom o žaljenju i opraštanju po tko zna koji put u životu, i dok su nas interventni policajci ljubazno zadržavali na smrznutoj tribini maksimirskog zdanja poprilično vremena, okrenuli smo se razmišljanju o vijesti koju smo potisnuli dok je utakmica trajala – zatvorene su sve ceste prema Dalmaciji.
Sve ceste i svi pravci. Nema slobodnog pravca.
Nakon tog besmislenog zadržavanja na tribini, koje je bilo prošarano samo ponekim pokušajem razumnog razgovora s policajcima u kojem ih se pokušalo uvjeriti da umjesto na snijegu i ledu – polazak možemo jednako sigurno po javni red i sigurnost čekati u svojim automobilima, na toplom, to je postala jedina misao, kojom smo valjda potiskivali ono doživljeno na utakmici.
Kad su se napokon smilovali i pustili nas prema automobilima, nimalo ljubazno nas tjerajući pritom, u prolazu prema automobilu sam vidio grupu djevojaka i momaka koji su čekali da ih se pusti da pješke napuste stadion, pa sam imao mali flashback na svoje vrijeme u Zagrebu i povratke u svoj studentski stan u stilu Warriorsa.
Nakon što smo se dokopali Lučkog i uključili se na autocestu, netko je pustio snimku Lekine izjave nakon utakmice. Dok je dio suputnika psovao i proklinjao riječima koji nisu čak ni za ovako opskurni medij kao što je Trafika, ja sam razmišljao o onoj njegovoj izjavi od prije par tjedana kad je rekao da je dobro što ne može gore, a ja dan ili dva nakon toga napisao da je tu pokazao najveću naivnost.
I užasno me presjekao onaj mučni osjećaj negdje u dubini duše kad mrziš sam sebe što si bio u pravu.
Sva ta tuga je ipak morala biti potisnuta negdje duboko, jer trebalo je voziti dalje, a uvjeti su svakim kilometrom postajali sve lošiji.
Poruke i pozivi na mobitele su dojavili da se glavnina snaga odlučila okupiti na odmorištu iza Karlovca, pa odlučiti što i kako dalje, prva poruka je stigla taman dok smo prolazili pored Desineca – koji se valjda obnavlja, pa je zatvoren, a onako u mraku izgleda doista sablasno, pomoćni objekti su srušeni, stoji samo konstrukcija nekadašnje crpke, baš kao da je zapaljena.
Na dogovorenom odmorištu šušur…
Hrpa navijača, neki jedu, neki cupkaju na snijegu, neki sjede u automobilima, a koliko navijača, gotovo toliko i policije. More plavaca koji bi doma, a sad imaju produženi boravak uz navijače, a među njima vidimo i pripadnike splitsko-dalmatinskih snaga, upitnih pogleda, jer svjesni su i oni da neće noćas doma.
Naravno, padaju batude, neizbježna stvar kad se tako okupi elita navijačko – policijskih snaga.
- Znaš šta – stvarno mi je teško šta ne mogu doma, ali kad znan da ne mogu ni oni, odma mi je lakše. I ja bar mogu udrit po rakiji, a vidi njega s bocon Jane…
- Ljudi, a da odemo do Ancone, pa trajekton za Split?
- Ma jebe me se za blokade, mi krećemo, maknut ćemo rampu i prolazimo, triba stić na juniore!
- Jebate, cili život sanjan da se Dalmacija odvoji, i sad kad je odvojena, ja s krive strane granice!
- A ništa, najbolje se ovdi dobro odmorit, pa idemo za Osijek, primit će nas Slavonci na spavanje.
Dok je zajebancija trajala, proširuje se vijest koju je donio neki medij, a koju su svi portali preuzeli – o tome kako je neki HNS-ov djelatnik ustvrdio da je Dinamo izašao u susret Torcidi i omogućio im tople napitke i hranu ukoliko odluče ne krenuti prema Dalmaciji ili tako nešto.
Već sam opisao naš odlazak sa stadiona, mi te tople napitke i hranu nismo vidjeli, a zajebancija tek tad doseže vrhunac. Izdvajam meni najdražu batudu – ako bi nas osigurali ka šta su osigurali one u Petrinji, onda neka radije pošalju Boyse, s njima bi se lakše dogovorili.
Kasnije smo doznali da su iz Dinama doista planirali ponuditi hranu i piće, ali dok su oni to (navodno) odlučili, policija je već ispraznila parking.
Dok smo zamišljali Krešimira Antolića i Mirka Barišića kako guraju kolica s čajem po praznom parkingu, a onda ostaju zbunjeni kao John Travolta u onom poznatom gifu, ipak odlučujemo krenuti dalje, u nadi da će se vrijeme smiriti dok se dokopamo kritičnog dijela, ali dok gledamo sve moguće meteorološke modele shvaćamo da smo naivniji nego dok smo se nadali da će Leko Melnjaka postaviti na beka umjesto na stopera.
Kad smo došli blizu Velebita, već smo ulazili u predzadnji sat dana pa smo prihvatili realnost da nećemo tu noć provesti u svojem krevetu, a kako nam nije bila simpatična pomisao spavanja u automobilu, krenula je mahnita potraga za slobodnim prenoćištem na bookingu.
Nismo puno birali, odabrali smo jedan od najbližih s prihvatljivom, dapače vrlo niskom cijenom i odličnim recenzijama i uputili se prema izlazu za Senj, da bismo skrenuli prema Otočcu, tražeći mjesto simpatičnog imena – Brlog.
Dalmatincima naviklima na pogled prema moru vožnja noću po snijegom zametenom zaleđu Velebita djeluje poprilično sablasno, posebno kad je teško razabrati gdje je rub ceste, jer sve je – bijelo, bijelo…
Google maps aplikacija, u našem automobilu odmilja zvana Nataša nas je dovela sigurno do odredišta, a ljubazna domaćica nam je nakon što nas je smjestila i popisala pokazala što znači prava lička dobrodošlica, u potpunoj suprotnosti s onim rukovanjem po kojem je Lika svojedobno postala poznata zahvaljujući HDZ-ovim tajkunima i našem vrlom pravosuđu.
Naime iako smo se na benzinskoj opskrbili suhom hranom, kad vam domaćica donese tanjur pun toplih domaćih palačinki, pa još nadjevenih domaćom marmeladom, život odmah postane malo ljepši, a Brlog više ne zvuči tako zlokobno, nego više onako zaštitnički i sigurno.
A jutros, u zoru, kad smo s prozora ugledali kako izgleda netaknuta priroda oko nas, svaka zlokobna misao je potpuno nestala. Doduše, jedva se čekamo vratiti ovdje u bilo koje drugo godišnje doba, ovaj bijeli pokrivač nije nešto što u meni izaziva ikakve pozitivne emocije.
Javljaju se ostali, neki još čekaju po odmorištima na autocesti, neki su se dokopali Gračaca i Gospića, ima naših u Ogulinu, Otočcu.. I svi bi doma.
Osim jedne ekipa koja je stvarno krenula prema Osijeku. Sretan put, momci!
A aplikacija HAC-a u 8.53, dok završavam ovaj tekst kaže isto…
“Zbog iznimno nepovoljnih vremenskih uvjeta uzrokovanih snijegom u Lici i Gorskom kotaru, te jakom burom povremeno s olujnim i orkanskim udarima u priobalju, trenutno NEMA slobodnog cestovnog pravca niti za jednu skupinu vozila iz smjera Dalmacije prema unutrašnjosti i obrnuto.“
Pa sad razmišljamo o tome što dalje, ostati u ovom sigurnom Brlogu ili se vratiti na cestu i nadati se da će Melnjak ovaj put stvarno na beka, a ne na stopera?
Spominje se opet i ona opcija s Anconom, sad već nešto ozbiljnije.
Prognoza nije dobra, ali barem nam i dalje svraća misli s jučerašnje utakmice. Jer sve je bolje nego misliti o tome kako Hajduk rapidno nazaduje.
I o svemu mi je lakše pisati nego o tome kako sporo idemo uzbrdo, a kad krenemo nizbrdo, rasturamo i zakone gravitacije.
