Gotovo je napokon s ovom pauzom. Ovog tjedna kreće ono pravo, a počelo je baš očekivano.
Hajduk je odigrao nekoliko loših utakmica na pripremama i bez obzira što se igralo protiv vrlo kvalitetnih protivnika i bez obzira što je rezultat pripremnih utakmica važan otprilike kao utjecaj oporbe u saboru na odluke vlade, dovoljno je to bilo za nervozu na društvenim mrežama.
Volim društvene mreže, doista ih volim, jer su uvid u ono što bi ova zemlja mogla biti, jer ima otprilike 4 ili 6 posto onih razumnih koji se trude nešto pametno reći.
A onda vas preplavi ono sve ostalo sa društvenih mreža i onda ostavite svaku nadu u bolje sutra i bude nekako lakše živjeti s tom spoznajom.
Nakon besmisleno nevažnih, ali činjenično lošijih rezultata, došla je i besmislena histerija sa skupim pretplatama, iako mi je jedan dragi prijatelj poslao link po kojem ispada da je godišnja ulaznica za Slaven Belupo skuplja nego pretplata za sjever Poljuda. A samo 20-ak % jeftinija od one za istok Poljuda.
Napomenimo da stadion Ivan Kušek-Apaš ima samo zapadnu tribinu, pa možda stvari nisu za usporedbu.
Onda se dogodio i ovaj zadnji „slučaj“, koji će očito imati i sudski epilog.
Zanimljivo je kako se oko svakog Dinamovog protivnika u tjednu prije utakmice nešto zakuha, jeste li to primijetili? Kad igraju s Rijekom, izađe da kupuju Drmića, kad igraju s Osijekom, odjednom se spominje Bjeličin povratak na maksimirsku klupu, a kad igraju s Hajdukom, tema ima više nego dovoljno.
Ono što mene najviše zanima je kako će izgledati putovanje navijača Hajduka prema Zagrebu i ulazak na stadion u subotu navečer. I kako će izgledati povratak.
Biti će vruće, biti će gužva na autocesti, nadam se da barem u srcu sezone nikome neće pasti na pamet zatvarati benzinske postaje, ali s obzirom da je još jednom organizator utakmice GNK Dinamo, a za osiguranje zadužena PU Zagrebačka, nisam optimist.
Nisam optimist ni oko rezultata, ali to ste već navikli, ja si jednostavno zbog godina i slabog srca ne smijem dopuštati optimizam, nisam fizički spreman za prevelika razočaranja, doslovno.
Zato sam počeo s treninzima prije koji dan i mogu vam reći da u meni tinja neki mali glasić koji mi negdje iz primozga stalno urla „prestani s tim, zgazit ćemo sve“.
I sve je glasniji, ali ne dam se još. Nećemo. Ili hoćemo, jedno od to dvoje.
