Search
Close this search box.
Vrijeme by DHMZ:
SPLIT 10.1℃ | - 5.8 m/s
14. studenoga 2024. 05:02
Foto: Robert Matić / hajduk.hr  

Dvanaesti ponedjeljkom (u utorak) – Srce Hajduku

PODIJELI

Do sad ste već shvatili kako je ovo malo drugačija redakcija i sasvim drugačiji portal od onih na koje ste možda navikli, pa vas ne bi trebalo čuditi što kolumna koja u svojem nazivu ima ponedjeljak izlazi u utorak.

Naime, bio sam indisponiran jučer, valjda sam i ja kao i momčad u subotu više razmišljao o onome što dolazi, dolaze Portugalci, karte se rasprodaju, dolaze novi igrači, ruše se rekordi članstva, pretplata, otkupa, nekako smo kroz taj Varaždin i momčad i navijači zajedno prošli onako – poslovično.

A lijepo je to, Hajduk je onakve utakmice obično završavao gubitkom ključnih bodova, a ja ne bih bio toliko hrabar tu pobjedu pripisati samo genijalnosti Marka Livaje kao većina komentatora.

Naime, Hajduk opet nije primio gol, a za to ti ipak treba cijela momčad. Posebno bih istaknuo ovogodišnje pojačanje, Toni Borevković je pokazao da je baš pojačanje, ali koliko god utakmica nije bila dobra s Hajdukove strane, bila je uspješna.

Na koncu – i obje akcije koje su prethodile Livajinim golovima su bile odigrane baš školski, s protrčavanjem, ulascima u prostor, logičnim kretnjama i dodavanjima.

Imao sam puno tema jučer koje su mi pale na pamet pa nikako odabrati onu koja bi mi bila dovoljno dobra za standardnu kolumnu ponedjeljkom, a onda je kasno navečer stigla vijest koja mi je nametnula temu samu po sebi.

Naime, Torcida će nakon pet godina dodijeliti trofej Hajdučko srce.

Naš urednik je, kao i većina komentatora logičnim favoritom proglasio Marka Livaju, iako je ostavio dobru ogradu da to možda bude i netko drugi, a moj je stav da je ove godine taj trofej najlakše uručiti – svima.

Naime, to je priznanje koje Torcida dodjeljuje igraču koji najviše ima usađene hajdučke vrijednosti pa vas izazivam da mi pokažete igrača koji trenutno igra u klubu, a koji ih nema?

Na koncu, za to su zaslužni i oni koji su ih selektirali, i koji pokazuju iste te vrijednosti, ali zadržimo se ipak na igračima.

Krenimo od vratara, u množini – Lovre Kalinić je prvi koji se vratio, odrekao se poprilične svote novaca da bi igrao za Hajduk, branio i ozlijeđen, a iz svake izjave i geste pokazuje koliko je pravi kapetan te momčadi. Njegov stariji kolega, Danijel Subašić se praktično vratio iz penzije da bi bio dio ove priče, i bez obzira što se od njega ne očekuje veliki igrački doprinos, očito ima ogromnu ulogu u svlačionici i pored terena.

Četiri bočna igrača – Lovrencsics, koji je kao bivši reprezentativac Mađarske bez problema prihvatio klupu, i svaki trenutak koristi da igra kao junior koji se želi dokazati, a ne iskusni igrač koji bi možda imao pravo pobuniti se zbog svojeg statusa, Mikanović koji je od povratka presprintao i uklizao toliko puta da je istisnuo tog istog Lovrencsicsa koji je do njegova dolaska izgledao nezamjenjiv, Melnjak koji je ključne utakmice odigrao najbolje, pa David Čolina koji je isto na klupi više nego bi ijedan igrač u njegovim godinama htio, ali svejedno svaki put kad uđe igra kao da mu je zadnja.

Jedan od mojih osobnih favorita, Stefan Simić, koji se na klupi daje više od nekih legendi kojima smo se klanjali u prošlosti na terenu i koji čeka kao zapeta puška, a kad uđe izgleda kao tenk, a koji je uz to spreman nekome otkinuti glavu ako mu se takne u nekog od suigrača, Elez i Katić koji su primjer profesionalaca koji igraju za Hajduk iako su kvalitetom dovoljno dobri da mogu igrati gotovo bilo gdje.

Lukas Grgić, koji je u prvoj utakmici počeo hvatati Dinamovce za prsa, kao da je rođen u Varošu, a ne tamo negdje pod Alpama i koji se ne štedi nikad, Marco Fossati koji golove slavi kao neki lik sa sjevera Poljuda, mali Atanasov koji čeka priliku s klupe, ali odašilja samo pozitivu, Josip Vuković, još jedan ratnik iz domaćeg pogona kojemu ništa nije teško.

Onda Filip Krovinović, još jedna posebna priča o momku koji nema veze sa Splitom, a ima usađene hajdučke vrijednosti duboko u DNK, i koji je na koncu Benficu zamijenio najdražim klubom onako kako jest i za kojega kažu da bi se smijao i kad bi mu nokte čupali, ako je to za dobro Hajduka.

Emir Sahiti, koji uglavnom mora izaći s terena prije konca utakmice, ne zato jer je nespreman, nego zato jer ne zna dozirati trku i sprinta toliko često i toliko intenzivno da izaziva respekt, mali Biuk, koji je slušao i čitao o milijunima eura i najvećim svjetskim klubovima, ali niti jednom nije rekao ništa osim da se želi razvijati u Hajduku, njegov brother from another mother, Marin Ljubičić koji bi travu pojeo za Hajduk, a kad je promašio onu šansu u Kranjčevićevoj lani, smo se pobojali da će se samoozlijedit, Jan Mlakar, taj Slovenac koji je centarfor, ali nije mu teško igrat beka, veznog, što god treba. I sve stiže, kao da ga je Brane Oblak odgajao.

Marko Livaja, lik koji je zvijezda koja debelo prelazi okvire HNL-a, ali dobro pazi u svakom trenutku da ni u kojem slučaju ne pređe okvire Hajduka i spreman je svakome pokloniti minutu svojeg vremena, a na koncu Nikola Kalinić, još jedan koji se odrekao udobnosti i velikog novca da bi došao doma i koji gol Dinamu slavi kao da mu je prvi u životu, a sa slomljenim palcem odigra pola utakmice i još je lud što ga trener vadi van.

Bilo me strah napisati ovaj hvalospjev, znamo svi što se dogodilo s nekoliko dobitnika ove nagrade u prošlosti, ali s druge strane, imam neko čudno povjerenje u proces odabira igrača koje provodi ova garnitura u klubu.

Moj zaključak je – ove godine Hajdučko srce zaslužuje – momčad Hajduka.

PODIJELI

Vezane vijesti

Search

Follow Us

Split

10.1℃

- 5.8m/s

41%

1019.2hPA
  Vrijeme oko 4h:
12℃
Pet
8℃
Sub
7℃
Ned
8℃
Pon
13℃
Uto
  Vrijeme by DHMZ

Posljednje objavljeno