Stanku u prvenstvu sam osobno iskoristio za jedan osobni uspjeh kojem je neposjećivanje Poljuda jedan od osnovnih preduvjeta – ostavio sam se pušenja.
Naravno, jučer je bio ultimativni test, posebno što sam odabrao suhu metodu – prestao pušit, nisam uzimao surogate, žvake, nikotinske flastere ili jogu.
A očekivao sam nerviranje, za razliku od većine svojih suboraca s kojima komentiram istu temu svakodnevno, iz nekog meni nepoznatog razloga većinu je već hvatala euforija, svi već rade planove proslave titule tamo koncem proljeća, a ja sam očekivao (i još uvijek očekujem) neminovne poteškoće u izvedbi onoga što novi trener traži od momčadi.
I dogodile su se, ne zato jer sam ja malo i pilao naopako, ne zato jer je Hajduk uklet ili loš, niti zato jer je Leko diletant – dogodile su se zato jer je to neminovno u sportskom procesu. Da sutra trener Reala odluči promijeniti sustav igre, a pritom ne mislim na razmještaj igrača po terenu, koji je najmanji problem, nego na osnovnu ideju igre – trebalo bi im određeno vrijeme da proigraju, bez obzira što imaju igrače koji su dovoljno kvalitetni da mogu sprovesti vjerojatno bilo koju nogometnu ideju.
I taj proces bi i kod njih trajao sigurno duže od ova tri tjedna bez natjecateljskih utakmica koliko je Ivan Leko na kormilu momčadi.
Ono što je najvažnije za nas navijače – Hajduk je odabrao ideju, put, ako hoćete – strategiju, koja je jedina ispravna ako se želi uzimati titule i to ne jednu, nego titule u nizu. Hoće li to biti ove godine, one iduće, ili neke naknadne, to ipak ne ovisi samo o Hajduku, ali ovo je objektivno jedini ispravan način za dugoročno pobjeđivanje.
A nedostajao mi je Poljud. Ne samo meni, nego mnogima. I došli su, užasnim vremenskim uvjetima usprkos. Brojač kaže da nas je bilo otprilike devet i pol tisuća, a ja bih ruku u vatru stavio da s brojačima nešto ne štima i da nas je bilo barem dvije ili tri tisuće više, a rijetko me taj dojam vara. Na koncu, to i nije toliko važno.
Jer ako bude sve kako treba i ako se ovaj trend nastavi, za godinu ili dvije, Hajduk će imati 30 tisuća pretplatnika, pa će sva buka oko ulaska na Poljud utihnuti. I to se zove strategija, netko valjda razmišlja o tome što će biti za dvije godine i priprema se za taj trenutak.
O samoj igri doista ne treba puno pričati, spomenuti ću samo da je u šest utakmica HNL-a odigranih proteklog tjedna, samo Hajduk upisao pobjedu. Po terenu koji je bio težak, protiv protivnika koji nije bio pod stresom od Hajdukovog pressinga jer je hladno nabijao duge i tako ostavljao Lekine trupe u situaciji da moraju rudariti za svaku loptu.
Niz pogrešaka kod gola, gdje je pogriješilo šest ili sedam igrača je nepotrebno komentirati, događa se, a i događat će se u budućnosti, nadam se ne prečesto.
S druge strane, koliko god me ponekad nervira različit tretman Hajdukovih dragulja naspram nekih drugih, i koliko god sam svjestan činjenice u kojoj bi da je kojim slučajem netko iz mordorske ergele odigrao utakmicu kao jučer Dominik Prpić da bismo danas čitali naslovnice s pozivima Daliću da ne čeka s pozivom ni sekunde, smatram da se mi moramo takvih stvari suzdržati.
Odigrao je momak jako dobru utakmicu, ali to je samo jedna utakmica i puno još mora proći da ga proglašavamo genijalcem. Pogriješit će i on neminovno – i to više nego jednom u budućnosti, a na nama je kako ćemo tada reagirati, to je jedino na što možemo utjecati, baš kao i on.
Razvoj tih dragulja je vrlo osjetljiva stvar, a Hajdukova nemilosrdna publika je tu vjerojatno ravna samo onoj zadarskoj košarkaškoj. Da parafraziram jednog dragog kolegu – nama je najdraže po nekom pljucat, da bi kasnije kad vani napravi karijeru mogli pljucat po upravi kluba i pričat “a nama nije valja“.
Tako mi Josipa Juranovića, to je jedna velika istina.
I inače nam je omiljeni sport pljucanje po svemu i to javno i grubo, bez mjere. Bez razmišljanja. A za što smo se ono borili? Sjetit ću se jednog od pokretača, koji je svojedobno zavapio – mi smo samo htjeli vikendom u miru gledat Hajduka.
I znate što? Jučer od ranog jutra sam se družio s tim nekim tipovima kojima je odlazak na Poljud ritual i koji samo žele u miru gledati Hajduka. I nisam se prestao smijati cijelo jutro, a bome i nakon utakmice smo se smijali toliko da jutros imam muskulfiber između uha i brade, jer vilica mi se grčila od te toliko rijetke radnje u ovoj tužnoj i napaćenoj zemlji gotovo cijeli dan.
I ne samo to, nego sam u jednom trenutku čak i ja, ovako pesimističan i ustrašen svakog špurijusa i pegule – počeo planirati kako ću točno proslaviti titulu i to – ni manje ni više – nego tri kola prije kraja. Smijeh liječi, uvjeravam vas.
A ako se pitate o onome s početka teksta – nisam zapalio. Uspjeli smo se smijati čak i dok nije izgledalo dobro.
Kako kaže ona krasna pjesma – teško će znati / tko tu ne živi / da čovjek može / i kada pati / da tebi se divi….
