Najradije ne bih napisao niti rečenice o subotnjoj utakmici. A ne mogu to preskočiti, ne bi bilo novinarski.
A možda sam to i zaradio?
Naime, toliko sam članaka pročitao zadnjih mjeseci i tjedana o Hajduku kao kandidatu za naslov, o Valdasu Dambrauskasu kao genijalcu, momčadi Hajduka koja se može nositi s Dinamom, da mi na uši izlaze.
U isto doba, ja sam pisao kako ne vjerujem da Hajduk može biti prvak, pisao sam kako smatram da Hajdukova struka radi dobar posao, ali da treba još vremena da se sve to skupa posloži, te da Hajduku fali širine da bi u dugačkoj sezoni bio konkurentan za naslov.
U jednoj utakmici, Hajduk kad je kompletan može igrati s bilo kim. Hajduk ima problem kad mu nedostaje jedan od ključnih igrača, a kamoli dva ili više. To sam napisao više puta, ali koga briga šta je tamo neki Dvanaesti pisao prije mjesec dana ili tri?
Ono s čim imam poseban problem je kad isti oni koji su pisali o Dambrauskasu kao genijalcu sad već tvrde kako Hajduk nema igru, kako je samo jednu utakmicu odigrao kako treba i sve u tom stilu.
I sad bih ja trebao pljuvati po momčadi, po treneru što je krivo postavio igru, po upravi jer nije dovela dva veznjaka i još jedno krilo? Ne pada mi na pamet.
Na koncu, apsolutno je jasno da je Hajduk na početku ove sezone fokus stavio na Europu. Baš zato što je jasno da nema širinu za igrati kvalitetno u europskom ritmu, poraz u Zagrebu je bio gotovo pa kuvertiran. Jer Dinamo ima. I širinu i kvalitetu i naviku.
A na koncu, Dinamo je već osigurao nastup u grupi Europske lige.
U svakom slučaju, fokus je na utakmicama s Villarrealom, zvuči kao znanstvena fantastika uopće razmišljati o prolazu Hajduka, ali u klubu su uvjereni da mogu. I to je jedino ispravno, jer uvijek se može i mora pokušati.
Hajduku nasušno treba taj novac od Europe, jer inače će biti prisiljen prodati barem jednog, ako ne i dva igrača. Možda i griješim jer nemam uvid u stanje blagajne, ali ne vjerujem da se može drugačije.
Mrzim špekulacije, ali po svemu sudeći, Stipe Biuk je već na izlaznim vratima, bojim se da smo već vidjeli njegov zadnji nastup u najdražem dresu. Nadam se da i tu griješim, naravno.
Posebna priča su navijači s društvenih mreža, koje bih ukinuo da ikako mogu. Kako sam se tek vratio iz Portugala, a već prekosutra idem u Španjolsku, zbog godina koje nosim na leđima, a i zbog prozaičnih razloga poput financija sam preskočio subotnji odlazak u Zagreb.
I sad mi je užasno krivo.
Jer kad ste na tribini, puno je lakše podnijeti poraze, ma kako bolni bili, u povratku uvijek padne neka batuda koja oraspoloži suputnike, količina pozitive koja postoji među ljudima koji vjerno prate svoj klub je nevjerojatna.
A ovako, kad ostanete kući, pa s tv prijenosa svrnete pogled na društvene mreže preplavi vas crnilo.
I kao i uvijek dođem do zaključka kako je Hajduk još i fenomenalan tko sve “navija“ za njega.
