“Koliko god bili nevini, u sistemu koji pogoduje jednom nadmoćnom pojedincu, bespomoćni smo i vjerojatno zbog te nevinosti i podložni za još veće nepravde.”
…
Prokleta avlija je roman bosanskohercegovačkog Nobelovca Ive Andrića, u kojem opisuje carigradski zatvor i kroz njega razrađuje mnoge teme o slobodi, despotizmu, bremenitoj povijesti ovih prostora, meni osobno njegov najbolji roman.
Danas je jedan od onih dana kada sam gotovo izgubio svaku nadu da će Hajduk napokon postati onaj klub kakvim ga želimo vidjeti svi mi koji sanjamo pravdu, čestitost, uspješnost i moral. Međutim, nisam do tog gubitka nade došao zato što je trener koji je bio navodno već dogovoren navodno odbio Hajduka, razlozi za to su puno banalniji.
Za početak, ubija me činjenica da informacije izlaze na sve strane, apsolutno mi je neprihvatljivo da se takve stvari doznaju s portala. Ne mogu uopće zamisliti da itko tko želi dobro Hajduku informacije dijeli s novinarima Sportskih novosti.
S druge strane, jasno mi je da je riječ o cijeloj jednoj novoj medijskoj kampanji, koja koincidira s promjenom na katu Poljuda, a to je već posebno zabrinjavajuće.
Ono što je najgore i zbog čega gubim nadu jest reakcija navijača sa svih strana, koji ponekad i nesvjesno ponavljaju riječi svih onih koji bi ovog Hajduka najradije vidjeli u pepelu, ali toliko puta ponovljene riječi se bez problema uvuku u standardni narativ i onda imamo što imamo.
Glasine, poluinformacije, čiste neistine se prenose kao požar, a navijači sve to upijaju i onda – ponavljaju.
Nikola Kalinić još nije ni zasjeo u fotelju, već je proglašen nesposobnim, predsjednik je zalutao u nogomet, a zaboravlja se da smo identične rečenice slušali i čitali i o njihovim neposrednim prethodnicima ne tako davno.
Ja osobno nemam pojma je li Ivan Jurić bio na korak do preuzimanja Hajduka, niti imam pojma je li se predomislio zato što ga je nerviralo što dogovor traje dva dana duže nego je očekivao ili zato jer mu je netko rekao da je to tamo prokleta avlija u koju ne vrijedi zalaziti.
Nemam pojma niti bi li Ivan Jurić bio dobro rješenje za Hajduka, ali znam da ako ima i grama istine u tome da se predomislio nakon što je nekome dao ruku – za mene gubi svaki smisao bilo kakav razgovor o njemu.
Nemam pojma niti ide li Livaja iz Hajduka jer mu je dosta svega, ili će još jednom pokazati da je malo drugačija glava u pitanju, pa će sve to otresti sa sebe kao i sve one ozljede i udarce koje je trpio u prošlosti da bi istrčao na teren.
Nemam pojma niti ostaje li Perišić ili odlazi negdje u sumrak, ali znam da će u slučaju odlaska ispasti kako mu je Hajduk još jednom pomogao u najtežem trenutku, a on mu nije vratio ništa.
I znam da će svi oni kojima je teško zbog svega ovoga večeras loše spavati, baš kao što znam da će svi oni prepametni kojima je najvažnije ispasti pametan u birtiji ili na društvenim mrežama na sve ovo moje odmahnuti rukom i reći – ma nema tu kruha dok ulica vodi klub i dok samo kmečimo o nepravdama. Tko nama smeta biti dobar?
Pa zapravo, najviše smetamo sami sebi, svojim nerealnim očekivanjima i svojim iracionalnim reakcijama na svaki događaj, bilo da je pozitivan bilo da je neki loš kao ovaj, navodni, današnji ili neki jednostavno izmišljen u bolesnim ili zluradim glavama.
I nemam pojma na koncu čemu uopće cijeli ovaj tok misli, valjda samo želim ostaviti neki trag na nekom zidu, šarenom tintom pokazati da nas ima koje nije briga ni tko će igrati ni tko će biti trener ustvari.
Samo hoću klub koji će biti normalan i pošten. I neće se družiti s kriminalcima ni korumpiranim piskaralima.
…
“Pa to sam ja sam sa sobom razgovarao! Uplašim se od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa. I stanem da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim tko sam i što sam, odakle sam i kako sam ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim ove Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve, i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.”
