Hajduk je i službeno krenuo s pripremama za novu sezonu, danas će u Sloveniji odigrati i prvu utakmicu, danas se napokon službeno odrađuje i najlakši izbor novog saziva nadzornog odbora, a sve to skupa se događa u popriličnoj tišini i bez uobičajene halabuke u hajdučkoj javnosti.
Od kad pratim Hajduka kao novinar, ne sjećam se niti jednih priprema, posebno ovih ljetnih na kojima nije bilo niti jednog novinara koji prati pripreme na destinaciji koju je klub odabrao za svoju ljetnu bazu. Naravno da smo mi s Trafike to odlučili pokvariti, pa sam eto, već treći dan tu, pratim što se događa i pokušavam se uvjeriti je li sve to skupa toliko nebitno kao što bi nam mediji, revoltirani činjenicom da se u klubu ne događaju stvari onako kako oni to zamišljaju, htjeli prikazati.
Jer mediji uglavnom pišu neprovjerene informacije, bave se apsolutnim glupostima, pa ispada da je otprilike trećina igrača na kontinentu, a koji su ovih dana potpisali za neki od evropskih klubova – zapravo trebala doći u Hajduk, ali su u klubu nesposobni, pa ih nisu uspjeli dovesti.
Gotovo svaki dan imamo naslov po tiskovinama ili portalima “Bio je velika želja Hajduka, ali potpisao je za (umetni klub)”.
Meni je jedan od najzabavnijih momenata bio članak na najčitanijem hrvatskom portalu, koji je objavio “vijest” o “luksuznom hotelu u kojem su smješteni Hajdukovci”, garniran fotografijama sa svjetske stranice za rezervaciju smještaja i (ispravnim) podatkom da “neke sobe koštaju i do tisuću eura za noć”. Ispravan je podatak, jer gotovo svaki hotel ima nekakav predsjednički apartman koji košta kao Svetog Petra kajgana.
Kako sam sasvim slučajno prije par godina boravio u tom hotelu, znam da čak i usred ljetne sezone sobe koštaju jedva četvrtinu toga, što znači da ih je Hajduk sigurno dobio i za manju cijenu s onim popustom na grupe, a sam hotel ima četiri zvjezdice, pa je jasno da o nikakvom posebnom luksuzu nema ni govora. Uredan, ugodan i kvalitetan hotel, ali očita je namjera izazvati senzaciju i natjerati nekoga da prokomentira kako su eto, potrošili na tisuće eura za hotelski luksuz, a nisu u stanju ni dupli pas odigrati ili tako u tom tonu.
Kadrovska križaljka na Poljudu je po medijima već riješena, ja o tome mogu samo nagađati, što mi ne pada na pamet, ali ono što mi moram priznati nije jasno jest jedna činjenica koju se u Našem Hajduku odavno pokušava riješiti.
Naime, Hajdučka Zajednica, iz koje je proizašao saziv zadnjeg NO, ali i ovaj koji će biti i službeno odabran danas, a potvrđen na skupštini, zamišljena je kao savjetodavno tijelo iz kojeg će se povlačiti kadrovi.
Ukoliko je jasno da oni dolaze, a jasno je kao dan, zar se nije moglo to sve skupa kroz Hajdučku Zajednicu dogovoriti, pa taj prijelaz odraditi brže? Naime, u čemu je problem bio da stari saziv NO imenuje ključne ljude po željama novog saziva, ako je sve skupa zamišljeno kao izbjegavanje diskontinuiteta?
U međuvremenu, ono što je najvažnije, događa se na perfektnom terenu u Lescama, selu pored Bleda (jezična napomena za polukolege koji izvještavaju s priprema ili će tek to činiti – ispravno je reći “na Bledu” i u “Lescama”, ne “u Bledu” ili “u Lescu”, tako mi Tučepa i Kašteli) – Gonzalo Garcia pokušava momčadi usaditi nove navike i organizirati igru po svojim zamislima.
Ono što smo vidjeli u ovih nekoliko dana ulijeva nadu da ćemo gledati Hajduka koji će biti puno direktniji i proaktivniji nego u prošloj sezoni, a najveći upitnik je – kad točno?
Uz osnovnu pretpostavku kako će neki igrači neminovno otići, a neki doći, pa će trebati vremena da se (i) oni uklope, jasno je da je riječ o promjeni koja iziskuje – vrijeme. Kojeg u Hajduku nikad nema. Odnosno ima, jer Hajduk živi vječno, ali u klubu, zahvaljujući nenormalnim medijima i još nenormalnijim odjecima njihovog narativa po društvenim mrežama koji se prelijeva u glave površnih navijača – za to najčešće nema strpljenja.
Nemam neki poseban zaključak o svemu, ne pada mi na pamet ocjenjivati jesu li treninzi izvrsni ili nisu, jesu li najbolje pripreme ikad, ili slične papazjanije, mogu samo potvrditi da Gonzalo Garcia puno vremena provodi pokušavajući igrače natjerati da razmišljaju sami o rješenjima, da igraju brže i da preuzimaju odgovornost za prepoznavanje situacija na terenu.
Naravno, mogu mu samo poželjeti svu sreću da uspije, a dokle je stigao sa svojim zamislima na samom startu, saznat ćemo valjda već danas.
