Ovaj protekli tjedan bi, što se sportskog novinarstva i public relationsa u Hrvatskoj tiče, trebao ući u baš sve udžbenike te dvije branše, jer bio je to tjedan koji bi se na studijima mogao izučavati kao sumrak jedne profesije i zenit ove druge.
Toliko se pisalo o jednom od valjda najočitijih penala u povijesti, da su čak i oni kojima je fetiš napadanje Hajduka po društvenim mrežama došli do pozicije da nisu više sigurni gdje je granica između trollanja i zbilje.
U isto doba se, kako je to Piksi lijepo poentirao u subotu, o deset milijuna eura koji su otišli iz Dinamove blagajne u privatne džepove pisalo onako, en passant, o činjenici da je HNS nastavio s kadroviranjem po svome se nije ni pisalo, a Hajdukovi navijači su ionako više zaokupljeni sami sobom i svojim problemima.
A problemi su veliki, iako ne i nerješivi. Naime, smjena Ivana Leke izgleda kao čisti penal, ali se neće dogoditi i dobro je da neće. Naime, da se Ivan Leko zove drugačije i da umjesto splitskih korijena ima neke druge, već bi se o njemu pisalo iz pera splitskih novinara kao o neznalici, prevari ili pogubljenom čovjeku koji je ispustio uzde.
Srećom, Ivan Leko nije ni prevara ni neznalica, a iako imam dojam da se jest malo pogubio, to je samo razlog više da se pronađe i prione poslu, kako je sam to rekao.
Uvijek sam načelno protiv smjena, a posebno nakon tri mjeseca. Jer nitko ne može u takvom roku pokazati rezultate rada. Posebno što, budimo realni, Ivan Leko doista nije imao sreće – ostao je bez dva stupa obrane i prije nego je došao (Kalinić i Elez), a popis ozlijeđenih je doista fascinantan.
Je li radio greške, je i to ogromne, o tome smo već pisali, ušao je kao slon u staklarnu i porazbucao puno toga napravljenog prije njega i to je njegov najveći krimen. Stvari se ne rade tako, nego postupno, korak po korak. Svjestan je i on toga sad, iako ostavlja dojam čovjeka koji je više uvrijeđen time što je nešto napravio krivo, nego čovjeka koji je svjestan svojih grešaka i žali zbog njih.
Prikupljanje komadića koji su se razbili nikad nije lagano, ali da je lagano, ne bi dopalo trenera Hajduka, zar ne?
I bez obzira što Ivan Leko nikad ne bi bio moj izbor za trenera, smatram da mu, kao i svakom drugom treneru treba dati barem dvije pune sezone da napravi nešto.
I znam da ću ja sad biti na penalu onima koji će reći da će nas to otjerat u propast, i možda su u pravu, ali za mene je dosljednost ipak važna stvar, pa ako sam isto govorio za svakog trenera do sada, nema nikakvog razloga da isto ne kažem i sad. Naravno, uz uvjet da se Ivan Leko drži riječi koje izgovara.
Bilo bi lijepo da se i mi svi zajedno malo resetiramo i stavimo se u realne okvire, jer baš navijačka nerealnost, uz svjesno pumpanje iste od strane sportskih novinara je često najveća kočnica rastu kluba.
Naime, uglavnom je sasvim normalno i očekivano da prvak Hrvatske bude Dinamo.
Uz to što je sustav postavljen tako da mu nekako uvijek sve ide na mlin, pa većina momčadi baš kad igraju s njima budu strašno iscrpljene nakon što su dušu ispustile za iščupati remi protiv Hajduka, činjenica jest da Dinamo, vidjeli smo financije – ima momčad gotovo skuplju od svih ostalih zajedno u zemlji. Majkumu, pa više oni troše na posrednike nego Hajduk na igrače.
Hajduk je tu drugi (u vrijednosti igrača, zaboravite posrednike ako možete) i to nimalo uvjerljivo, jer Osijek je sasvim blizu.
I ako se uzmu u obzir financije, koje svugdje realno imaju ključni utjecaj na titule – Dinamo bi trebao svako prvenstvo uzeti s petnaestak bodova prednosti, a Hajduk bi se s Osijekom trebao tući za drugo mjesto, dok bi četvrto trebalo biti rezervirano za Rijeku.
Lani je Hajduk zapravo napravio puno više nego je realno i sve do dva kola prije kraja bio Dinamu za vratom. Budimo otvoreni – da je suđenje bilo poštenije, a sustav malo ravnopravnije postavljen, Hajduk bi vrlo vjerojatno i bio prvak. Usput je i osvojen kup.
A navijači Hajduka su se uglavnom ponašali kao da je to neuspjeh, ali eto, oprostit ćemo vam, ali samo ako ove godine budete prvaci.
A ove godine je predsjednik kluba bio nestrpljiv, pa trenera koji ga je doveo do toga htio potjerati već nakon prve utakmice protiv Dinama, koju je Hajduk, nemojmo zaboraviti – izgubio na penale. Protiv višestruko skuplje momčadi, na njegovom terenu. U jeku priprema za najvažnije utakmice sezone – one evropske. I sad žali da ga je potjerao prekasno.
I nama je sve to super, jer mi hoćemo sve i odmah. A to tako ne ide.
Ja ne znam bi li Valdas Dambrauskas postao prvak s Hajdukom ove godine. Vjerojatno ne bi. Ono što možemo uzeti u obzir je nekakva statistika. Dinamo prosječno osvaja 2,27 bodova po utakmici ove sezone. Prošle godine je to bilo 2,19.
Valdas Dambrauskas je u svojem mandatu imao prosjek 2,13. S obzirom na vrijednost kadra biti toliko blizu Dinamu je doista uspjeh. Ako spomenemo Mislava Karoglana, iako je njegov uzorak ipak premali za ozbiljnu analizu, vrlo je simptomatičan – ravno 2,2 boda po utakmici.
Ono što znam o budućnosti jest da Ivan Leko sljedeće godine možda bude prvak s Hajdukom, a možda i ne bude. Prije neće nego hoće, jer ja za razliku od drugih uopće nemam iluzija o nekakvom raspadu Dinama. Pravde nema i Dinamu će se zaboraviti svi grijesi i svi penali i izaći će iz svega samo jači. Jer tako to ide kod nas.
A mi ćemo se i dalje glodati međusobno, napadati Leku, Dambrauskasa ili nekog trećeg. Imamo na penalu uvijek nekog dežurnog krivca, a zaboravljamo da je stvar vrlo jednostavna. Korak po korak. Treba rasti i treba dostići one koji su ispred nas. Bez čarobnih štapića, bez preskakanja stepenica.
Dapače, kod nas to ne ide čak ni tako, jer uvijek ima dovoljno ovih kojima smo na penalu pa nas gurnu malo nizbrdo gdje god stignu. I onda često moramo ponavljati one stepenice koje smo već prošli. Ako nas ne gurnu, sami sebi zapnemo nogu, a ponekad se i zaozbiljno upucamo u istu.
Ali ako smo pravi, to što smo svima na penalu nas može samo jačati. Ako smo pravi.
