J.J. Skockany, osoba koja živi od medijskog obraćanja pažnje na njega baš nema sreće. Nakon što je svojedobno prognozirao kako će Dinamo biti prvak lakše nego ikad, nakon što je izgovorio hrpu analiza koje veze s analizama nemaju, jučer je opet pokušao neuspješno biti duhovit, osvrnuvši se još jednom na svoj sukob s trenerom Hajduka, u pokušaju još jednog iskorištavanja lažnog skandala od kojeg živi, jer od znanja naprosto ne može.
Pa je tako u toj svojoj kafanskoj duhovitosti izgovorio kako je on jedini akter HNL-a kojem je Gattuso podigao vrijednost. I nasmijaše se oni koji se smiju kad Olio pogodi Stanlija tortom ili kad netko na televiziji kaže jebemti.
Ali za zlu sreću našem omiljenom nosaču novca i organizatoru vjenčanja, Tranfermarkt, ta bezvezna, ali ipak u tom glupavom nogometnom svijetu za relevantnu uzeta web stranica, danas je objavila nove vrijednosti igrača.
A tamo piše da je od svih igrača s prodajnim potencijalom pod Gattusovim vodstvom vrijednost pala samo Rokasu Pukstasu i to za otprilike osam posto. Svima ostalima je – porasla. Hrgoviću za 50%, Prpiću za 284%, a Brunu Durdovu za 2233% (nije tipfeler, preko dvije tisuće posto, odnosno dvadesetak puta. Niku Siguru je ostala navlaš ista, čisto da spomenemo i njega.
U ukupnoj masi novca onog što se u nogometnom svijetu naziva prodajnim eksponatima, iako je riječ o mladim ljudima, riječ je o povećanju vrijednosti od otprilike pet milijuna eura.
I da se razumijemo, malo to sve skupa ima smisla, onome tko zna išta o poslovanju jasno je da je riječ samo o procjenama, jasno je da je nekim igračima cijena lažno (pre)napuhana, ali svakako je zabavno ispratiti još jednu vrhunsku analizu J.J. Skockanog.
A naravno, pogriješio je i vezano za podizanje svoje vlastite vrijednosti. Jer ista je ta vrijednost i bila i ostala, jasno je to svakome tko se razumije u novinarski posao, jer J.J. Skockany još uvijek nije shvatio da se on pokušava baviti – novinarstvom. I baš ništa mu iskustvo bivšeg igrača u tome ne pomaže, u novinarstvu su važne činjenice i procjene na osnovu istih. A podaci su vrlo jasni.
Dvije nule, uglavnom. Na početku i na kraju.
I znamo da griješimo što uopće pišemo išta o svemu tome, ali eto, netko mora i to, a nama nije teško.
Za konac jedna digresija – sreća moja da sam prije nekog vremena odlučio ne pisati više o tretmanu Hajduka od strane sudaca.
Jer da nisam, sad bih morao pisati da je jedini kriterij kojeg se drže naši suci onaj po kojem nikakvog kriterija nema, morao bih pisati da je Dinamu suđen penal koji je u najgoru ruku isti, iako sasvim očigledno i manji od onog koji Hajduku nije, morao bih pisati kako je Brajković dobio žuti karton za prekršaj koji to više nije nego jest, a s duge strane prekršaj u opasnoj zoni za čisti žuti na Brajkoviću nije niti dosuđen, pa je Šibenik iz toga imao svoju jedinu šansu na utakmici, morao bih pitati na osnovu koje snimke je poništen penal Hajduku kod onog igranja rukom, jer baš nitko nije mogao utvrditi je li ruka braniča Šibenika dirala loptu u šesnaestercu, ili izvan njega, morao bih pisati i o tome kako mediji o svemu tome izvještavaju, a ovako ne moram.
Živio Hrvatski Nogomet, ta obećana zemlja za mediokritete, lopove, poltrone i ljudske nule.
